IZ ŽIVOTA ŽUPE

UVOĐENJE U ŽUPNIČKU SLUŽBU VLČ. TIHOMIRA CIGLARA, NOVOGA ŽUPNIKA

Nakon što je u petak, 24.VIII.2018. bila primopredaja izmđu preč. Nikole Samodola i vlč. Tihomira Ciglara, a u z prisustvo dekana preč. Ivana Hercega, dekanatskog bilježnika vlč. Stjepana Markušića te župskih ekonomskih vijećnika gosp. Franje Cimermana i ... Opširnije

ZAHVALA POVODOM 19. GODIŠNJICE ŽUPNIČKE SLUŽBE I OPROŠTAJ POVODOM ODLASKA U MIROVINU PREČ. NIKOLE SAMODOLA

19. KOLOVOZA 2018. u 09.00 sati je prečasni Nikola Samodol služio sv. Misu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Nedelišću pod kojom se zahvalio Gospodinu Bogu za župničku službu koju je zadnjih 19 godina vršio u Nedelišću. Zahvalio se i svim župljanima koj... Opširnije

ZLATNA MISA PREČ. NIKOLE SAMODOLA, ŽUPNIKA U NEDELIŠĆU

U Nedelišću 26. VII. 2018. u župnoj crkvi Presvetog Trojstva proslavljena je pedeseta obljetnica svećeničkog ređenja preč. Nikole Samodola, župnika u Nedelišću. Na sv. Misi bilo je prisutno preko dvadesetak svećenika od kojih su dvojica rodom iz nedeliške... Opširnije

ZLATNI JUBILEJ - 50. GODIŠNJICA SVEĆENIŠTVA NAŠEGA ŽUPNIKA PREČ. NIKOLE SAMODOLA

26. srpnja 2018. godina je točno 50 godina od svećeničkog ređenja našega župnika Nikole Samodola. Naime, 26. srpnja 1968. godine u Šibeniku je tadašnji biskup Josip Arnerić zaredio za svećenika Nikolu Samodola. Preč. Nikola rođen je 25.X.1943, u Šibeniku ... Opširnije

HODOČAŠĆE NA TRSAT

Naša župa je 30. lipnja ove godine hodočastila k Majci Božjoj Trsatskoj na Trsat. Hodočastilo je oko 60-ak žuljana naše župe. Ove godine smo na poseban način molili za oproštenje grijeha i obraćenje grešnika. Pri dolasku smo formirali procesiju i ušli u ... Opširnije

SVETAC TJEDNA

SVETI HILARIJE I TACIJAN, MUČENICI IZ III. STOLJEĆA

Sveti Hilarije i Tacijan, mučenici iz rimske kolonije Akvileje (danas talijanski grad, provincije Udine, Friuli-Venezia Giuli), živjeli su i djelovali u III. st. Taj su grad kasnije porušili Huni.  Hilarije je bio biskup u onda vrlo poznatom gradu Akvileji. Revnom biskupu Hilariju bio je vjerni pomoćnik đakon Tacijan za vrijeme cara Numerijana. Carski namjesnim Beronije počeo je 284.g. progoniti kršćane. Prije svih tražio je od biskupa Hilarija da se odrekne kršćanske vjere i da prinese žrtvu poganskim bogovima. Kada u tome nije uspio, dao ga je mučiti i zlostavljati. To je isto učinio i đakonu Tacijanu, pa i drugim kršćanima.  Poganski su svećenici nagovarali Beronija da pogubi biskupa i njegove sljedbenike. I tako su biskup Hilarije i đakon Tacijan umrli kao mučenici. Štovanje tih svetih mučenika prošireno je po sjeveroistočnoj Italiji, ali i u Istri. Ono ima svoje opravdanje, jer mučenici su uvijek živa i trajna opomena na vjernost. Opširnije

 

S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naže pouzdanje i za našu ljubav.

O patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ. Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što istinitije izreći naš stav prema životu i  “prijelaza” kroz smrt Isus je “ljubio do kraja”. Zato nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav jača od njih. 

Isus Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (“značenje”) patnji i smrti. U trenucima kada “više ništa ne možemo činiti” osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav (odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U trenucima patnje i našeg “prijelaza” kroz smrt ljubav treba da bude naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu “prijelazu” kroz smrt u život.

Isus je svojoj zajednici - Crkvi - povjerio da bude prisutna bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.

Kristova zajednica - Crkva - od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu “mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike” (Mk 6,13). A sv. Jakov piše u svojoj poslanici: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5.74-15).

U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakramenat bolesničkog pomazanja na poseban je način “znak” (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakramenat bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:

  • redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom
  • redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;
  • zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.

 U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:

  • susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);
  • priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);
  • slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);
  • polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;
  • sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;
  • euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakramenat bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji.

U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi POPUDBINA, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili “hrana” i snaga na njegovu “putu” u njegovu “prijelazu” kroz smrt u novi život.

Kada se može primiti sakrament bolesničkog pomazanja ?

  • Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji.
  • Sakramenat bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).
  • Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja, kad se bolest pogoršala.

Tko može dijeliti taj sakrament ?

  • Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničkog pomazanja; pri dijeljenju služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja.
  • Bitna radnja u slavlju sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama (po rimskom obredu) ili na drugim dijelovima tijela (na Istoku); mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta.

Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:

OVIM SVETIM POMAZANJEM I SVOJIM PREBLAGIM MILOSRĐEM NEKA TE GOSPODIN MILOŠĆU DUHA SVETOGA POMOGNE.

Bolesnik i zajednica: AMEN.

NEKA TE SLOBODNA OD GRIJEHA SPASI I MILOSTIVO PRIDIGNE.

 Bolesnik i zajednica: AMEN.

Ukratko o sakramentu bolesničkog pomazanja:

  •  sakramenat bolesničkog pomazanja je sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;
  •  po tom sakramentu bolesnik prima “milost Duha Svetoga” (“milost” znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);
  •  primljena “milost” Duha Svetoga: pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);
  • bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;
  • ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budućnošću i smrću;
  • jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;
  • može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;
  • daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjediti).
  • pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.

 

 

Sakramentom reda po božanskom ustanovljenju neki između vjernika, neizbrisivim biljegom  kojim se označuju, postavljaju se za posvećene službenike koji se naime  posvećuju i određuju da, svatko prema svome stupnju, vršeći u osobi Krista glave službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, pasu Božji narod.

Sveti red ima tri stupnja

  • đakonat
  • prezbiterat (svećeništvo)
  • episkopat (biskupstvo)

Podjeljuju se polaganjem ruku i posvetnom molitvom koju za svaki pojedini stupanj propisuju bogoslužne knjige. Podjeljivanje vrši posvećeni biskup, a u slučaju posvećenja kandidata za biskupstvo uz glavnog posvetitelja barem još dvojica posvetitelja.

Tko je đakon?

U Novom Zavjetu spominje se služba đakona (grč. diakoneín  = služiti; Fil 1, 2; 1 Tim 3, 8sl.). Nekom vrstom njihovim prethodnika možemo smatrati onu sedmoricu muževa koje je, prema izvješću Dj 6, 1-6, jeruzalemska zajednica izabrala, a apostoli ih po molitvi i polaganju ruku postavili sebi za pomoćnike. Iako im je prva bila "služba kod stolova", dakle određena socijalno-karitativna zadaća, vrlo brzo vidimo tu sedmoricu i u službi naviještanja, obraćanja sve do krštavanja (Stjepan, Filip).

Dok istočne Crkve sve do danas poznaju đakonat kao stalnu doživotnu službu, na zapadu je još od ranog srednjeg vijeka poznat tek kao prijelazni stupanj na putu do prezbiterata. Netko je bivao đakon, ne da bi to ostao, nego da bi mogao postati prezbiter. Tridentski sabor (1545-1563) pokušao je uvesti stalni đakonat, ali se taj zaključak nije proveo. Do toga je došlo tek na Drugom vatikanskom saboru. Tako saborski dokument Lumen gentium 29 određuje ponajprije zadaće đakona: Služba je đakona, kako mu odredi nadležna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa; posvećeni su dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja...

Stalni đakonat mogu izabrati bio oženjeni muškarci bilo neoženjeni. Oženjenim muškarcima zrele dobi (ne ispod 35 godina) đakonat se može podijeliti uz pristanak rimskog biskupa. Isti pristanak daje se i neoženjenim muškarcima, međutim, njih veže obveza celibata kroz cijeli život.

Kandidati za prezbiterat preuzimaju s đakonatom i obvezu moljenja časoslova, dok se stalnim đakonima stavlja kao vrlo prikladno na srce moliti dnevno dio časoslova koje odredi biskupska konferencija.

Tko je svećenik?

Svećenik je "alter Christus - drugi Krist", jer u ime Kristovo radi prema  riječi: "Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas" (Iv 20, 21).  Svećenik je sluga Kristov: dakle kao oruđe božanskog Otkupitelja, da bi mogao kroz vremena vršiti njegovo divno djelo.

Svećeničko zvanje je otajstvo. To je otajstvo "čudesne razmjene" - admirabile commercium - između Boga i čovjeka. Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se on mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe.

Svrha prezbiterskog služenja je po riječima sv. Augustina (De civitate Dei) da "se cijeli otkupljeni grad, to jest skup i društvo svetih, prikaže 
Bogu kao sveopća žrtva po Velikom Svećeniku koji je i samog sebe u svojoj Muci prikazao za nas da mognemo biti tijelo tako uzvišene Glave".

U Poslanici Hebrejima (5, 1-4) govori se o položaju svećenika: "Svaki 
veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu 
prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron."

Svećenik, za razliku od đakona, može dijeliti sakramenat pomirenja (ispovjed), bolesničko pomazanje, sakramenat potvrde (uz poseban biskupov dopust) i voditi sv. misu odnosno, posvećivati kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu. 

Tko je biskup?

Biskup je onaj koji nastavlja izvornu apostolsku službu. Služba predstojnika (grč. proistamenoi) koja se susreće u prvim osnovanim zajednicama od sv. Pavla (1 Sol 5, 12) javlja se kasnije u izgrađenim židovsko-kršćanskim zajednicama kao kolegijalna služba starješina (présbyteroi: Dj 11, 30; 15, 2), a u pogansko-kršćanskim zajednicama kao episkopi (grč. epískopos: Fil 1, 1). Već u Dj 20, 17-30 ova se služba naziva "pastirskom službom".

U dokumentu Lumen gentium 21 stoji da se po biskupskom posvećenju prenosi "punina" sakramenta reda i da "biskupi na odličan i vidljiv način vrše ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i da djeluju u njegovo ime".

Biskupu je vlastito podijeljivanje sakramenta sv. potvrde i ređenje kandidata za đakonat i prezbiterat.

 

 

Sakrament ženidbe je ustanovio Bog u zemaljskom raju, kada je rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.” i zatim Adamu i Evi: „Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite.” Isus je ženidbu među krštenima uzvisio na razinu sakramenta, rekavši: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” Nije svaka ženidba sakrament, samo ona među krštenima. Sakramentom ženidbe se podjeljuje roditeljska vlast i milost, da u ime Boga supružnici odgajaju svoju djecu. Sakramentalna ženidbena veza traje do smrti muža ili žene. Sakrament ženidbe je nerazješiv, jedino se može proglasi ništavnim od strane crkvene vlasti. Ženidba nije obvezna za sve. Svećenici Latinske crkve i časne sestre žive u celibatu, a dopušteno je i ostalima da se ne žene ni udavaju.

Ženidba je ugovor između dvoje ljudi različitog spola usmjeren zajedničkom životu, tjelesnom sjedinjenju i podizanju djece. Stoga Katolička crkva smatra da je ženidba ustanovljena od Boga samim stvaranjem čovjeka kao bitna institucija u njegovom naumu.

Po katoličkom nauku ženidba je ustanovljena od Boga kao jedinstvena i nerazrješiva. Zato bi ženidba trebala biti jedna (između jednog muškarca i jedne žene) i ne bi se trebala razrješivati ni u kojem slučaju. Jednost i nerazrješivost su bitna svojstva ženidbe.

Valjanost ženidbe:

Da bi ženidba krštene osobe bila valjana, tj. da bi je Katolička crkva smatrala ženidbom, mora biti sklopljena na propisan način koji uključuje privolu i ne smije biti ženidbenih zapreka.

Bračna privola je spremnost muškarca i žene da se jedno drugome daruju s ciljem da žive savez vjerne i plodne ljubavi uz prihvaćanje oba bitna svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost). Privola mora biti svjesna i slobodna ne uvjetovana nasiljem ili prisilom.

Crkva propisuje redoviti i izvanredni oblik sklapanja ženidbe. Redovito se ženidba sklapa pred zakonitim svećenikom ili drugim zakonitim crkvenim službenikom u prisutnosti dva svjedoka. Ako zakonitog crkvenog službenika nema i opravdano se smatra da ga neće biti idućih mjesec dana valjano se sklapa ženidba samo pred dva svjedoka, što se zove izvanredni oblik. Ako kršteni nije sklopio ženidbu na opisan način, ženidba mu nije valjana.

Priznaju se oblici ženidbe i kod drugih kršćanskih zajednica kao redoviti oblik za njihove vjernike, a i izvanredni oblik ako nije bilo moguće doći do njihovog službenika, čak i kad dotična zajednica to ne priznaje. Tako je ženidba dvoje pravoslavaca koja je sklopljena pred matičarem i dva svjedoka samo zato što nije bilo dostupnog pravoslavnog svećenika za Katoličku crkvu valjana jer se smatra izvanrednim oblikom sklapanja ženidbe, dok je ista za Pravoslavnu crkvu nevaljana jer ona ne priznaje izvanredni oblik.

Ženidbene zapreke su okolnosti koje ženidbu čine nemogućom, kao što je trajna spolna nemoć jedne strane, prijašnja ženidba jedne strane ili različitost vjere (jedna osoba nije krštena). Od nekih zapreka, kao što je različitost vjere, može se dobiti oprost mjerodavne crkvene vlasti te je nakon toga ženidba moguća.

Postoje i ženidbene zabrane, kao što je zabrana ženidbe maloljetnika bez znanja roditelja, no one ne čine ženidbu nevaljanom. Takva ženidba se ne smije sklapati, ali ako se ipak nedopušteno sklopi ona je valjana, ako nema zapreka. Zabranjena je i ženidba katolika i krštenog nekatolika (mješovita ženidba).

Različitost vjere i mješovite ženidbe:

Ženidba katolika i nekrštenog je nevaljana (zapreka različitosti vjere), dok je ženidba katolika i krštenog nekatolika (mješovita ženidba) zabranjena. No od zapreke različitosti vjere se može dobiti oprost, a i dozvola za mješovite ženidbe.
Dozvolu i oprost daje mjesni ordinarij samo ako oba supružnika prihvaćaju bitne svrhe i svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost) te katolička strana obeća da će sačuvati vjeru te providjeti krštenje i katolički odgoj djece o čemu se obavještava nekatolička strana.
Ovakve ženidbe valjano se sklapaju na isti način kao i ženidbe između katolika. Ipak, ženidbe po obredu druge kršćanske zajednice, iako valjane, zabranjene su osim uz dozvolu.

Sakramentalnost ženidbe:

Isus je ženidbu, koja po Božjem naumu postoji oduvijek, uzdigao na razinu sakramenta. Po tome je ženidba kao sakrament jedinstvena, ona je jedini sakrament koji može postojati i da ne bude sakrament. Sakramentalnost daje ženidbi posebnu milost i čvrstoću.

Po kanonskom pravu, koje nije nepromjenjivo, sakramentalnom (ili tvrdom) se smatra svaka i samo ona valjana ženidba između dvoje krštenika, neovisno o tome jesu li katolici ili ne. Ženidba sklopljena prije krštenja automatski postaje sakramentalna krštenjem obiju strana.

Tvrda (sakramentalna) ženidba postaje izvršena spolnim sjedinjenjem supružnika nakon ženidbe, odnosno postajanja tvrdom. Tvrda i izvršena ženidba je posebna jer je samo ona apsolutno nerazrješiva. Sve ostale u principu može razriješiti mjerodavna crkvena vlast.

Tvrde neizvršene ženidbe, nakon što se utvrde potrebne činjenice, može razriješiti papa na zahtjev jedne ili obiju strana.

Pavlovska i Petrova povlastica:

Pavlovskom povlasticom redovito se razrješuju ženidbe nekrštenih nakon što jedan primi krštenje, ako za to postoje razlozi, kao što je nemogućnost daljnjeg zajedničkog života radi krštenja jedne strane. Ako je novokrštenik sklopio više ženidbi, pavlovskom povlasticom se moraju razriješiti sve osim jedne jer kršteni ne može biti u više ženidbi, iako su one originalno sve bile valjane.

Ne sakramentalna je i valjana ženidba sklopljena između krštenog i nekrštenog, čak i ako je sklopljena po katoličkom obredu uz oprost od zapreke različitosti vjere. Stoga niti ona nije nerazrješiva i može je razriješiti papa tzv. Petrovom povlasticom.

Iako ne sakramentalne ženidbe mogu biti razriješene, takve ženidbe ne smiju se sklapati sa namjerom razrješenja, tj. privola svakako mora uključivati prihvaćanje nerazrješivosti.

Proglašenje ženidbe nevaljanom:

Tvrda i izvšena ženidba nemože se razriješiti, ali može se proglasiti nevaljanom, tj. utvrditi da nikad nije niti postojala.

Nevaljanost utvrđuje crkveni sud na temelju činjenica iz trenutka sklapanja ženidbe. Ženidba može biti nevaljana ako je pri sklapanju ženidbe postojala neka zapreka, pomanjkanje privole ili oblika. Nikakvi naknadni događaji ne mogu učiniti ženidbu nevaljanom.

Rastava:

Teški grijesi protiv ženidbe su: preljub, mnogoženstvo, odbacivanje plodnosti i rastava.

Katolička crkva dopušta tjelesnu rastavu uz trajanje ženidbene veze kada zajednički život iz različitih teških razloga postaje praktički nemoguć, premda i dalje želi njihovo pomirenje. No to nije razrješenje i supružnicu nisu slobodni sklapati novu vezu.

Građanski razvod Crkva smatra rastavom, pa on stoga nije zabranjen. Međutim, Crkva ne priznaje ponovnu građansku ženidbu rastavljenih osoba jer su one vezane prijašnjom, iako rastavljenom, ženidbom. Ponovna je ženidba, kao i bilo koja ponovna veza, preljub i osobe u njoj ne mogu pristupiti svetoj pričesti niti preuzeti određene crkvene odgovornosti.

Redoviti oblik sklapanja ženidbe u Rimokatoličkoj crkvi:

Zaručnici prije ženidbe prolaze tečaj priprave za brak. Ženidba se sklapa u crkvi pred svećenikom i dva svjedoka (kumovi). Pred oltarom, pod sv. misom ili bez nje, svećenik pita svakog posebno, o slobodi njihove odluke i o spremnosti na doživotnu vjernost te o spremnosti, da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. Zatim mladenci jedno drugome pružaju desnu ruku i izražavaju privolu: „Ja N. uzimam tebe N. za svoju zakonitu ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga.”

Zatim svećenik blagoslovi vjenčane prstene, a mladenci ih stave na prst jedno drugome uz riječi: „N. primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Ženidbeni prsteni podsjećaju supruge, da su do smrti vezani ženidbenom vezom.

Slijedi sveopća (vjernička) molitva i blagoslov mladenaca. Obred se može zaključiti molitvom Oče naš, (ako se slavi izvan sv. mise) i blagoslovom.

Što je potrebno za ženidbu?

  • zaručnik i zaručnica trebaju sami i slobodno odlučiti o vjenčanju
  • valja se javiti svom župniku (bilo kod zaručnika ili zaručnice) šest mjeseci prije sklapanja ženidbe
  • proći zaručnički tečaj
  • pribaviti valjane dokumente (krsni list, uvjerenje za sklapanje braka u crkvenom obliku – dobi se kod matičara, potvrdu o izvršenom zaručničkom tečaju)
  • župnik vrši postupak za ženidbu prilikom čega se utvrđuju svi detalji
  • župnik sam zaručnike uvodi u bit samog obreda i potiče ih na sakramenat pokore i pomirenja kao i njihove svjedoke, roditelje, rodbinu i ostale.
  • za sakramentalno sklopljenu ženidbu nema rastave, može se eventualno ženidba poništiti, ali da bi se to izbjeglo valja postupak za ženidbu obaviti savjesno i točno

 


Za zaručnike

 

Potvrda je sakramenat Duha Svetoga. Isus Krist je začet i rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Kod krštenja na Jordanu vidljivo mu je darovan Duh Sveti koji ga je “pomazao” za Mesiju. Sam je za se posvjedočio: “Na meni je Duh Gospodnji... On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima: na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4.18). Evanđelje bilježi da je u svemu svom javnom životu govorio i radio ispunjen Duhom Svetim. Isus je i svojim učenicima obećao Duha Svetoga kao Duha istine koji će ih uvesti u svu istinu, Duha snage kojim će svjedočiti za njega, kao Duha Tješitelja i Branitelja. Obećani dar Duha primili su učenici na prve Duhove i odmah su polaganjem ruku taj dar prenosili na sve krštene. Time se događaj Duhova u Crkvi kroz sve vjekove obnavlja: Duh Sveti utvrđuje srca Isusovih učenika u vjeri, u nadi, u Ljubavi i svjedočenju.
Uz polaganje ruku brzo se kao prikladan znak potvrde pojavilo i pomazanje krizmom. Njime se označuje pomazanje Duhom Svetim, što se u Svetom pismu često spominje. Danas u svetoj potvrdi na potvrđenike, da bi primili Duha Svetoga, redovito polažu ruke biskupi, koji su nasljednici Apostola.
Potvrda nastavlja i dopunjuje ono posvećenje koje je započelo krštenjem. Zato se kod odraslih krštenika potvrda (krizma) podjeljuje odmah poslije krštenja, a slavlje se dovršava euharistijom: to su tri temeljna sakramenta, oni potpuno uvode čovjeka u Crkvu i njezina dobra, iznutra ga izgrađuju i osposobljuju za život po vjeri. Zato se i zovu “sakramenti pristupa u kršćanstvo” ili “sakramenti inicijacije”. Po sakramentu potvrde (krizme) na poseban način primamo dar Duha Svetoga koji nas ispunja svojim svjetlom i svojom snagom te nas “potvrđuje”, to jest ušvršćuje i utvrđuje u vjeri i ljubavi. Ono što nam Duh Sveti na otajstven način dariva i izvodi u nama po sakramentu potvrde ukratko bismo mogli izraziti ovako:

  • Duh Sveti usavršuje i dopunjuje u nama unutarnju sličnost Kristu (“suobličenje” Kristu) što nam je darovana na krštenju;
  • potvrdom se krštenik potpunije i na osobniji način uključuje u Crkvu (potpunije se “ucjepljuje” u otajstveno Kristovo Tijelo i na potpuniji način postaje članom Božjega naroda). Time potvrđenik postaje sposobniji i obvezatniji sudjelovati u poslanju Crkve i preuzimati u njoj službe i odgovornosti. Zato kažemo da sakramentom potvrde postajemo “odrasli”, “zreli”, “Punoljetni” članovi Crkve.
  • Duh Sveti nas ispunja svojim svjetlom da bismo što bolje mogli razumjeti ono što nam je Bog objavio, osobito po svom Sinu Isusu Kristu (Duh Sveti nas “uvodi u svu istinu”);
  • Duh Sveti nas ispunja svjetlom i ljubavlju da bismo u događajima i ljudima koje susrećemo mogli prepoznati Božju prisutnost i Božji poziv da se neprestano što dosljednije uključujemo u izgradnju novoga, Božjega svijeta;
  • Duh Sveti nas ispunja snagom i slobodom da bismo hrabro, kao punoljetni i odrasli kršćani, mogli živjeti po vjeri i za nju svjedočiti.

Osoba koja prima svetu potvrdu/svetu krizmu se zove potvrđenik/krizmanik.

Izvorni djelitelj potvrde je biskup. Iako biskup može samo iz vrlo važnih razloga dati nekim svećenicima ovlast da dijele potvrdu, poželjno je ipak da radi značenja samog sakramenta podjeljuje on sam, zato jer je ipak zbog biskupa potvrda odvojena od krštenja. Osoba prima Duha Svetoga u trenutku kada mu biskup kaže: „Primi pečat dara Duha Svetoga“, nakon toga mu biskup na čelu posvećenim uljem utiskuje duhovni pečat, a sada već potvrđenik odgovara s „Amen“. Tako je potvrđenik zauvijek “obilježen” Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će biti vjernik. Taj je “biljeg” pred Bogom “neizbrisiv”.

Važan je i sam značaj katekumenskog ulja koji se još naziva i krizma. Od tuda dolazi i taj drugi popularan naziv za ovaj sakrament. Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje uljem obiluje brojnim značajkama. Ulje je znak obilja i radosti – osoba prima Duha Svetoga i potvrđuje vjeru te je to radostan trenutak. Isto tako pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. Sva ta značenja možemo otkriti u sakramentalnom životu. Tim pomazanjem uljem potvrđenik postaje zauvijek obilježen Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će živjeti po božjem zakonu.

Da bi netko mogao pristupiti Svetoj potvrdi mora biti:

  • kršten
  • u prijateljstvu s Bogom i ljudima (ne smije imati grijeha, mora se ispovjediti)
  • prethodno prikladno poučen o vjeri i kadar svojevoljno i svjesno obnoviti svoja obećanja koje je sklopio s Bogom prilikom krštenja. Budući potvrđenici koji su bili kršteni nesvjesno, tj. kao mala djeca moraju obnoviti svoja krsna obećanja koja su kao djeca primila pristankom svojih roditelja, kumova i kršćanske zajednice. Tada se svjesno odriču sotone i ispovijedaju krsnu vjeru. Osoba mora biti u dobi rasuđivanja, tj. mora biti svjesna svojih postupaka da bi mogla biti potvrđena. Iznimka je smrtna pogibelj kada se i smiju krizmati i djeca koja nisu dostigla dob rasuđivanja.

Potvrđenike prate i predstavljaju biskupu kumovi. Prikladno je da to budu isti koji su bili i na krštenju (ali mogu biti i drugi). Budući da su kumovi pomoćnici i predvodnici u kršćanskom životu potvrđenika, osim što će mu biti prijatelji na koje će potvrđenik uvijek smjeti računati, oni valja da se ističu i uzornim kršćanskim životom.

TKO MOŽE BITI KUM NA KRIZMI:

a) katolik sa navršenih 16 godina života;

b) kršten, pričešćen i krizman;

c) kum ne može biti onaj tko je samo civilno vjenčan nego mora biti i crkveno vjenčan (i krizman);

d) kum ne može biti onaj tko je rastavljen i ponovno civilno vjenčan ili živi u vanbračnoj zajednici

e) kum ne može biti onaj tko živi nevjenčano (npr. mladić i djevojka) sve dok ne sklopi sakramenat svete ženidbe

f) kum treba provoditi život u skladu sa katoličkom vjerom i crkvenim naukom

g) otac i majka ne mogu biti kumovi svome djetetu.

Tako kaže Crkveni Zakonik i to moramo uvažiti.

Ako kumovi nisu iz naše župe moraju donijeti potvrdu svojeg vlastitog župnika da mogu kumovati.

 

Kristova je Crkva sakrament Euharistije oduvijek smatrala najuzvišenijim sakramentom, «sakramentom nad sakramentima», središtem i vrhuncem svega kršćanskog života. Možemo reći da je euharistija u stanovitom smislu izvor svih ostalih sakramenata. Zato što je u euharistiji u napotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu.  U euharistijskoj žrtvenoj gozbi (misa), snagom Duha Svetoga, pod prilikama posvećenog kruha i vina, postaju prisutni Kristovo Tijelo i njegova Krv. Euharistija je središnji sakrament Crkve, žive Prisutnosti i predanja.  Najbitniji dio mise je posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. Tada Duh Uskrslog Isusa postaje sveprisutan među nazočnim vjernicima. Taj čin zovemo «pretvorba».  Blagovanje Kristova Tijela i Krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina zove se Pričest. Sakrament euharistije može se primiti nebrojeno puta, odn. Svaki puta kada čiste duše, pomireni s Bogom, bližnjima i samim sobom, nazočimo euharistiji i pristupamo svetoj pričesti.

KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJEČI I DUHA SVETOGA

"Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu - te se zauzima za nas" (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na više načina: u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve - "jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima (Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je "ponajprije prisutan pod euharistijskim prilikama".

Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je "tako reči vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti". U presvetom sakramentu Euharistije "sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist". "Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek".

U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje: "Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari."

A sv. Ambrozije veli o pretvorbi: "Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav ... Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati."

Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje sljedećom izjavom: "A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom."

Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.

Štovanje Euharistije. U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. "Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramenta Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji."

Svetohranište (tabernakul) služilo je u početku za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu - prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba biti tako napravljeno da istiće i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u svetom sakramentu.

Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na Križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio "do kraja" (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane. "Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne može se spoznati osjetilima, veli sv. Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu". Zato, tumačeći riječi iz Lk 22,19: Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati, sv. Ćiril izjavljuje: "Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer on, koji je Istina, ne laže".

Vazmena gozba

Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen - čin u kojem se ovjekovječuje žrtva Križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.   

Oltar je i žrtvenik i Gospodnji stol

Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. "Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?" - veli sv. Ambrozije, a na drugom mjestu: "Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo". To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo (ovaj prinos) na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.

"UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI" - PRIČEST

Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi." (Iv 6,53).    

Uvjet pričešćivanja: čista duša bez grijeha

Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: "Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše  pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.  

Pristupati Euharistiji s vjerom i velikim počitanjem

Pred veličinom ovog sakramenta vjernik ne može nego ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reći: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će  duša moja".

Pričešćivati se što češće

Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: "Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve."

Crkva obvezuje vjernike da u "nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji" i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.  

Pričest pod jednom i obje prilike

Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih razloga ovaj se način pričešćivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, "sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe". To je redoviti oblik pričešćivanja u istočnim obredima.

 

 

 

Krštenje je prvi, osnovni, temeljni sakrament Crkve. Krist ga je ponudio svima da imaju život vječni. Krštenje je sakrament vjere. Krštenje je najveći milosni dar Presvetog Trojstva koji čovjek prima nakon ulaska u život. Sakrament krštenja dao nam je Isus Krist, da nas po njemu posveti i uključi u svoju Crkvu. Rekao je: «Idite i učinite mojim učenicima sve narode! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!» (Mt 28, 19). Po sakramentu krštenja od nebeskog Oca primamo Duha posinjenja i ubrajamo se u djecu Božju. Isus nas u svojoj Krvi po sakramentu krštenja pere od grijeha - istočnog i osobnih. Krštenjem čovjek postaje novo stvorenje, nanovo rođeno iz vode i Duha Svetog te se po njemu ugrađujemo u kraljevsko svećeništvo i postajemo narod Bogu stečen. Po krštenju smo za Boga vezani - postajemo njegova draga svojina. Ovaj sakrament je početak životnog hoda čovjeka prema vječnom sjedinjenju s Bogom u ljubavi, u nebu. Krštenje je temelj i vrata ostalim sakramentima i milostima koje nam oni dijele.

ZAŠTO ŽELITE KRSTITI VAŠE DIJETE?

Krštenje je temelj kršćanskog života. Bez njega nije moguće primiti ostale sakramente. Po krštenju smo oslobođeni od istočnoga grijeha, nanovo smo rođeni kao djeca Božja te postajemo članovi Crkve katoličke – postajemo kršćani. Krst utiskuje u krštenika neizbrisiv biljeg, zato se sakrament krštenja može primiti samo jednom u životu. Krstimo djecu koja još nisu svjesna tih velikih duhovnih dobara koja primaju po krštenju, pouzdavajući se u ro­ditelje (koji su svjesni kršćani) da će oni osigurati djetetu vjersku pouku i vjerski život. S tom pretpostavkom Crkva prima djecu na krštenje. Vi kao dobri roditelji želite Vašem djetetu dati sve najbolje što možete i što će mu u životu koristiti. Sve što je za dobro djeteta Vi mu dajete, makar ono toga nije svjesno. Dužni ste brinuti se za njegovo tjelesno, duševno i duhovno zdravlje. Kao kršćanski vjernici znadete za Isusa Krista, za njegov život i nauk, za njegovu muku, smrt, za njegovu bezgraničnu ljubav prema svima; znadete za njegovu Crkvu, za smisao ljudskog života koji je usmjeren prema sretnoj vječnosti, znadete za zapovjedi, poznajete sakramente kojima se posveću­jemo... A sve to blago vjere Kristove može koristiti samo onaj koji je kršten. Vaše kršćansko majčinsko i očinsko srce ne bi željelo da Vaše dijete ostane bez tih velikih duhovnih dobara. Zato vjerujemo da krštenje svoga djeteta ne tražite zbog «pukog običaja naših starih» ili zbog ljudskog obzira, nego krštenje želite i tražite iz vlastitog uvjerenja o koristi i potrebi tog prvog sakramenta za vaše dijete.

ŠTO JE POTREBNO ZA KRŠTENJE VAŠEG DJETETA

  • Krštenje treba najaviti oko mjesec dana prije u župnom uredu.
  • Krštenje je u župi Vašeg boravka, i to u župnoj crkvi, a ne u filijalama.
  • Krštenja su prvim i zadnjim subotama u mjesecu u 15 sati.
  • Kroz vrijeme Došašća i Korizme nema krštenja.  
  • Roditelji trebaju odrediti kumove.
  • Ako kumovi nisu iz naše župe moraju donijeti potvrdu svojeg vlastitog župnika da mogu kumovati na krštenju.
  • Na krštenje je potrebno doći u točno u dogovoreno vrijeme; bolje nekoliko minuta ranije, nego kasnije. Budući da je najčešće krštenje skupno, tim je više potrebna točnost.

 

TKO MOŽE BITI KUM NA KRŠTENJU:

a) katolik sa navršenih 16 godina života;

b) treba biti kršten, pričešćen i krizman;

c) mora biti crkveno vjenčan (nije dovoljno samo civilno vjenčanje) – ali mora također biti i krizman,

d) da nije rastavljen i ponovno civilno vjenčan ili da ne živi u izvanbračnoj zajednici

e) da ne živi u izvanbračnoj zajednici i odbija se crkveno vjenčati (a mogao bi).

f) da provodi život u skladu sa katoličkom vjerom i crkvenim naukom

g) otac i majka djeteta ne mogu biti kumovi.

Tako kaže Crkveni Zakonik i to moramo uvažiti.


Krsni kumovi su pred Crkvom jamstvo da će dijete biti kršćanski odgojeno. Ako roditelji ne bi mogli tu dužnost izvršiti, onda su kumovi dužni ozbiljno i savjesno pobrinuti se za vjerski odgoj djeteta. Stoga kumstvo nije za šalu. Kumovi su pozvani primjerom i riječju poučavati svoje kumče vjerskom životu. Njihov život mora biti uzoran vjernički život. Stoga, pri odabiranju kumova neka roditelji ne gledaju da li su kumovi imućni već da za kumove odaberu uzorne vjernike.

ŠTO JE POTREBNO PONIJETI NA KRŠTENJE?

Krsnu svijeću i bijelu haljinicu.

 

NEDJELJNA MISAO

25. nedjelja kroz godinu

ISUS KRIST – VELIKN LJUDSKOGA RODA Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37 Uvod             Izraelski narod imao je mnogo velikaša i prvak koje povijest i dan danas bilježi. Jedan od najvećih izraelskih prvaka bio je Mojsije. Njemu se Gospodin Bog u obliku gorućega grma na sinajskome brdu ukazao i objavio mu svoje presveto Ime te mu zadao misiju izvođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva. I zaista, Mojsije je učinio kako mu Je Gospodin rekao te uspio u toj misiji. No, kasnije se ogriješio o Gospodina  te nije mogao ući u Obećanu zemlju, već je narod uveo njegov nasljednik Jošua, također jedan od velikih izraelskih velikana. Kasnije su Izraelci i očekivala da će jedan poput tih velikana biti i Krist-Mesija-Pomazanik. To su očekivali i Isusovi učenici. Događaj na gori             Da je Isus jedan u nizu takvi velikana imali su priliku doživjeti apostoli Petar, Jakov i Ivan kada se Isus preobrazio na gori Taboru. Apostoli su vidjeli slavu Božju te Mojsiju i...

Opširnije

ŽUPNA HODOČAŠĆA

HRVATSKO NACIONALNO SVETIŠTE MAJKE BOŽJE BISTRIČKE

19.05.2018.

SVETIŠTE MAJKE BOŽJE TRSATSKE U RIJECI

30.06.2018.

EUHARISTIJSKO SVETIŠTE PREDRAGOCJENE KRVI KRISTOVE U LUDBREGU

01.09.2018.

MEDIA

FOTO GALERIJA

ŽUPNI LISTIĆ

KATOLIČKI TISAK

POVEZNICE

FACEBOOK