Nedjeljna misao

1. nedjelja Došašća

Drage sestre i draga braćo,

 

slavimo prvu nedjelju došašća. Ulazimo u posebno vrijeme, malo drugačije od vremena kroz godinu u kojem smo bili do sada. Vidimo i neke vanjske promjene u crkvi, na primjer: promijenila se i boja liturgijskog ruha iz zelene u ljubičastu, orgulje će svirati nešto tiše i mirnije, promijenit će se i pjesme koje ćemo pjevati, crkva će biti nešto manje okićena nego inače… Sve su to vanjski znakovi koji nam pomažu da bolje razumijemo ovo vrijeme koje je pred nama.

Znamo, a i sama riječ nam to govori, vrijeme došašća vrijeme je u kojem netko dolazi, to jest, u kojem nekog ili nešto čekamo, očekujemo.

Mi danas znamo koga to čekamo, mi znamo tko nam dolazi, mi znamo kome se veselimo. Slušatelji proroka Jeremije iz prvoga čitanja znali su da je to netko, Mesija, spasitelj, ali nisu znali tko će to biti, kada će to biti i kako će to biti. No, dobili su nadu i dobili su vijest, uputu da očekuju oslobođenje tj. spasenje od ropstva. Iz loze Davidove niknut će izdanak koji će činiti pravo i pravicu u zemlji. Dakle, veliki kralj David dobit će potomka koji će postati židovski kralj. Tada je to shvaćano kao zemaljski kralj, prošle nedjelje smo čuli i objasnili o kakvom se to zapravo kralju i kraljevstvu radi. I to je slika Jeruzalema. Danas je jasno da je to nebeski Jeruzalem, nebesko kraljevstvo. Taj Jeruzalem živi spokojno.

U naše vrijeme imamo tu milost da svake godine dočekamo toga kralja, da proslavimo njegov dolazak na zemlju, utjelovljenje, silazak, to saginjanje Boga prema nama. Svake godine spremamo se za dolazak Isusa Krista. Spremamo se za dolazak kralja, ali ne zemaljskog kralja, ne kralja koji će dokidati zemaljske vlasti ili se uključivati u politiku i zemaljske vlasti. To nije bila njegova želja ni namjera. Čuli smo već: Bogu Božje, caru carevo. Kralj je to kojega mi priznajemo kao kralja naših srca, kralja koji nam je uzor života, kojemu se jedino klanjamo i kojega nasljedujemo. Kralj je to koji je vođa života. Ostale vlasti dolaze i prolaze, nebeska vlast je od vijeka do vijeka. Vlast je to koju možemo i ne moramo priznati. To nije prisilna vlast i nema mehanizme koje imaju zemaljske vlasti. Niti ih želi. To je vlast kojoj je jedini zakon ljubav. Takvoga kralja dakle čekamo, i za takvu se vlast zapravo spremamo. Ne možemo i ne smijemo zanemariti današnji psalam koji smo čuli: Pokaži mi Gospodine, putove, nauči me svojim stazama, pouči me, grešnike Gospodin na put privodi, uči malene putu svojemu i na kraju opet divan zaključak: Sve su staze Gospodnje ljubav i istina. SVE SU STAZE LJUBAV I ISTINA. To je, možemo slobodno reći, kratki putokaz, smjer, itinerar našeg puta kroz ovo došašće. Jer psalam čak i govori takvim rječnikom; nauči me stazama, vodi me, grešnike na put privodi, staze su ljubav i istina. Vidimo da se radi o nekom putu, putovanju. I to je naš put u ovome došašću. Takav bi trebao biti naš put u došašću.

Očekujemo našega kralja, kralja kraljevstva o kojem smo slušali i prošlih nedjelja i o kojem malo prije razmišljali. Kralj je to ljubavi, kralj našega srca. I u tom kontekstu nije važno na kojem mjestu živimo i u kakvom političkom okruženju živimo. Svi smo u istom kraljevstvu s istim kraljem ma gdje na svijetu bili. I zato se i naša Crkva zove univerzalna i katolička. Proteže se po cijelom svijetu.

I Pavao nam u poslanici Solunjanima govori slične stvari. Dao Gospodin da rastete i obilujete u ljubavi. Učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta… Čujemo da današnja čitanja i psalam daju jako lijepi i konkretan uvod u vrijeme koje započinje, u vrijeme koje je pred nama. I vrlo se lako može iščitati za što i kako bismo trebali iskoristiti ovo vrijeme koje je pred nama. Vidimo da se opet, kao što je i prošlih nedjelja izravno ili neizravno bilo, ponavlja motiv ljubavi. Sve nam ovo vrijeme služi da rastemo i obilujemo u ljubavi i da budemo sveti pred Bogom.

Zašto? Da bismo dočekali kralja, Sina čovječjega onako kako se to takvom kralju i dolikuje. Neće biti naš kralj i ne možemo ga nazivati svojim kraljem ako ne prihvaćamo i njegove upute za život. Pazeći dakle kroz vrijeme došašća da se spremimo za dolazak Isusa Krista možemo, kao što i u evanđelju piše, uspraviti se i podići glave. Oni samo koji žive kao što nam današnja riječ govori, u ljubavi i istini, moći će podići glave i uspraviti se. Zato dakle, nije nam vrijeme dano bez razloga, vrijeme nam je dano upravo zato da rastemo u ljubavi. Tzv. jako vrijeme došašća dano nam je da naglasi tu našu životnu zadaću i da se spremimo za dolazak Isusa Krista. I zato nam čitanja upravo daju takve riječi i pozivaju nas na spremnost. Kaže Isus u evanđelju budni budite i u svako doba molite. Nemojmo olako shvaćati i prečuti takve riječi. Ništa nije bez razloga zapisano ili rečeno. Braćo i sestre, brate i sestro! Rastimo u ljubavi da bismo mogli uspraviti se i podići glave kada dođe Isus Krist.

NEDJELJA KRISTA KRALJA

Draga braćo i sestre!

Slavimo nedjelju Krista Kralja. Posljednja je to nedjelja u liturgijskoj godini. Nedjelja je to u kojoj nam čitanja govore o posljednjim vremenima. Iako smo se prošlih nedjelja približavali ovom trenutku danas je vrhunac, simboličan kraj vremena. Znamo otprije da na kraju vremena dolazi Krist Kralj, to smo danas čuli u prvome čitanju; Danijel prorokuje da s oblacima nebeskim dolazi Sin čovječji. Njemu će biti predana sva vlast, čast i kraljevstvo. Vlast će njegova biti vječna i kraljevstvo će njegovo biti vječno. Upravo to danas slavimo. To kraljevstvo koje ima doći. I Kralja toga kraljevstva.

Nama ljudima to je teško za shvatiti, to je kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta, nije ništa slično kraljevstvima, vlastima i državama koje mi poznajemo. No, koristimo slike iz naših života i povijesti kako bi lakše shvatili što nam to Isus pokušava reći.

Čak ni Pilatu u današnjem evanđelju nije jasno što to Isus pokušava reći tj. za što ga to točno Židovi pokušavaju optužiti. A Židovi su jako dobro promislili s kakvim optužbama trebaju doći pred Pilata da bi ga ovaj osudio. Da su pred Pilata došli samo s religijskim motivima ne bi imali puno uspjeha. Pilat je bio Rimljanin, nije bio Židov i nije ga bilo previše briga za židovsku vjeru. Židovi su Isusu najviše zamjerali ono što je govorio o njihovom Bogu; to se nikako nije uklapalo u njihovo naučavanje, čak su to nazivali bogohuljenjem i morali su, uvjereni da Isus huli, njega maknuti odnosno smaknuti. No, oni nisu imali tu vlast. Židovski narod i Jeruzalem su pod rimskom upravom. Vlast drži Rimsko carstvo. Najlakše što su Židovi mogli tada učiniti je optužiti Isusa za državni udar. Reći da se pokušava zakraljiti za novoga židovskog kralja koji je potencijalna opasnost za Rimsko carstvo. Pilat je na takvu optužbu morao reagirati jer mu je posao bio brinuti se za mir i sigurnost okupiranog židovskog područja. Naravno da je i Židovima bilo u interesu da se oslobode rimske vlasti, ali u ovom slučaju im je koristio Isusov naziv „kralj židovski“ kako bi uvjerili Pilata da Isus ima političke ambicije, a na to je Pilat po službi morao reagirati, jer je takav Isus bio opasnost za rimsku upravu u zemlji.

Što je to Isus propovijedao da je shvaćen kao politička opasnost? Propovijedao je protiv svake diskriminacije, propovijedao je o ljubavi, o praštanju i pomirenju. To vlastima nikako nije pasalo, jer je tadašnja vlast funkcionirala upravo na nejednakosti, na diskriminaciji... I zato je shvaćen kao potencijalna prijetnja. Shvaćen je kao potencijalni revolucionar koji bi mogao narušiti tadašnji politički poredak. I to su tadašnji Židovi primijetili i to su iskoristili pred rimskom upravom.

No, mi danas znamo da se Isus ni u kojem slučaju nije htio miješati u političku vlast. On je propovijedao o svojem, nebeskom kraljevstvu, o onom kraljevstvu koje dolazi nakon svih zemaljskih kraljevstava i vlasti. O onom kraljevstvu u kojem neće biti diskriminacije, staleža i robova. O onom kraljevstvu u kojem ćemo svi biti jednaki. I zato je rekao, caru carevu, a Bogu Božje. Ljubav, praštanje i jednakost su ono Božje, a novac, porezi, suci, tamnice – to je carevo. Isus je propovijedao o vremenu u kojem to ništa neće više postojati, već će postojati samo jedan kralj, a to je Bog. I samo jedan zakon, a to je ljubav.

Kaže psalam: Ma bjesnjeli puci, rušila se carstva – kad glas njegov zagrmi, zemlja se rastopi.

Danas, dragi vjernici, slavimo upravo to – svijest da će sva zemaljska kraljevstva jednom prestati - rušit će se carstva, čak će i zemlja prestati, ali će glas njegov ostati. To jest, on će jedini ostati. On, jedini kralj. Slavimo kralja toga kraljevstva za koje smo se prošlih nedjelja trudili ostvarivati ga ovdje na zemlji. Kraljevstva u kojem smo svi jednaki, u kojemu je jedina mjera koja je važna ona ljubavi prema bližnjemu. Ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je jedini zakon koji cijelo vrijeme stoji i koji će ostati vrijediti.

Nemojmo zanemarivati te Isusove riječi. Dvije zapovijedi ljubavi; ljubav prema Bogu i bližnjemu, zapovijedi su o kojima visi SAV DRUGI ZAKON! Sve, ali sve što je napisano u Svetome Pismu visi o te dvije zapovijedi! Znamo zašto? Zato jer je pisac Svetoga pisma Bog, a Bog je ljubav! Prilično jednostavno.

Ljubav je zakon, ljubav je ustav, ljubav je kralj kraljevstva Božjega. Zato, drage sestre i draga braćo, možemo živjeti u kraljevstvu Božjem već danas i dočekati Krista Kralja savršeno spremni. Ljubimo Boga i ljubimo bližnjega. Spremajmo ovu našu prekrasnu zemlju za dolazak kralja.

Ne da mu samo zemlja bude lijepa, nego da njegov narod bude dostojan takvoga Kralja. Kakav je Kralj, neka takav bude i njegov narod.

Prisjetimo se danas tko je naš nebeski Kralj. I kakav narod takav Kralj zaslužuje!

Amen.

33. nedjelja kroz godinu

Drage sestre i draga braćo, dragi vjernici!

Riječ Božju možemo danas shvatiti na dva načina, ili se možemo prestrašiti ili se možemo utješiti. Sve ovisi o tome kakvi smo ljudi i kakav život živimo. Što nam savjest govori. I iako nam se čini da evanđelje ima prijeteću notu ono u svojoj naravi ne može biti takvo. Prisjetimo se, evanđelje je radosna vijest, ne prijetnja. I iako prvi dio evanđelja zvuči tako, u drugome je dijelu ključ. Piše u prvome dijelu: „u dane one, nakon velike nevolje sunce će pomrčati i mjesec više neće svijetljeti, a zvijezde će nebeske padati…“

U drugome pak dijelu slika koju bismo mogli lako preskočiti, ali puno toga govori i u njoj se krije to radosno što nam evanđelje daje. Iskorištena je slika smokve. Grana joj je omekšala i lišće joj je protjeralo, dakle, znamo približava se ljeto. Približavaju se dulji dani, približavaju nam se berbe i plodovi prirode, približava se toplina i svjetlo. Kaže Isus, kad vidite da se zbiva ovo iz prvog dijela evanđelja, da padaju zvijezde, događa se pomrčina sunca ili i kad se sile nebeske poljuljaju, znajte, blizu je dolazak Sina Čovječjeg, blizu je drugi Kristov dolazak. Zvuči strašno. - Ali nije bez razloga iskorištena slika smokve i ljeta. Ljeto, lišće, plodovi, dulji dani, svjetlo, u nama izazivaju osjećaj radosti, - a ne straha ili tuge. I to nam Isus danas poručuje. Ne bojte toga, jer dolazi ljeto, dolazi bolje vrijeme, dolazi ljepše vrijeme.

Prorok Danijel u prvom čitanju prorokuje slične događaje. Ali isto tako, iako proroštvo zvuči prijeteće ono to zapravo i nije. Zapravo daje nadu. Jer piše jedna važna stvar za nas: „TVOJ ĆE SE NAROD SPASITI!“ Kome to piše ako ne nama? Tko je taj narod ako ne mi? Zato, drage sestre i braćo, nije ovo proroštvo za strah. Ova su proroštva za nadu. Nadu koju smo dobili po Isusu Kristu. Mi smo taj narod. Mi čekamo ljeto, mi čekamo da smokve prolistaju i da dođe Krist i da ustanemo na novi život.

I još jedna nagrada na kraju prvog čitanja. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke. To je sve spremno za nas. Koji su mnoge učili pravednosti, sjat će kao zvijezde navijeke. Draga braćo i sestre. Već nekoliko nedjelja poziva nas Krist da izgrađujemo kraljevstvo Božje pa i danas to možemo iščitati. Koji su mnoge učili pravednosti. Pravednost je također dio kraljevstva Božjega. Zato je i to naš zadatak. Biti pravedan i učiti pravednosti druge. Pravo i pravednost temelj su prijestolja Njegova, misli se Božjega. Pravo i pravednost. I zato će oni koji su druge učili pravednosti sjati kao zvijezde na nebu navijeke.

 

Ne možemo zaboravljati riječi Božje od prošlih nedjelja i naša razmišljanja na te riječi. Nedjeljna čitanja imaju svoje zadane nizove i zato se sada približavamo vrhuncu, drugom dolasku Isusa Krista, a prošlih smo nedjelja dobivali upute, savjete i prispodobe kako da ga spremni dočekamo.

Dvije najveće zapovijedi, ljubite Boga i ljubite bližnjega, o tim zapovijedima ovisi sav drugi zakon, udovica koja daje posljednja dva novčića, daje ono što joj je sutra potrebno za život u hramsku riznicu, daje Bogu, udovica koja hrani gladnog Iliju, a već će sutra ona i njen sin možda umrijeti od gladi… danas smo dobili još jednu zadaću. Pravednost. Što je pravednost? Najkraće rečeno: dati drugome ono što mu pripada. Kako znati što kome pripada? Samo se sjetite da je osoba pokraj vas osoba s istim pravima koja imate i vi, s istim dostojanstvom i čašću kao i vi. Ista je slika Božja kao i ja i vi. Što pripada vama - pripada i osobi kraj vas. Zato, potrudimo se da svi žive životom dostojnim čovjeka. Pomognite drugom čovjeku - da bude čovjek.

 

Kada bismo usvojili i prihvatili u svoj život sve ono što kroz cijelu godinu slušamo u riječi Božjoj, tada bismo Krista dočekali spremni. I kaže on zanimljivu rečenicu na kraju evanđelja: Nitko ne zna kada će se to dogoditi, niti anđeli, niti Sin, već samo Otac. A najmanje znamo mi. Zašto je to rekao? Zato jer trebamo biti uvijek spremni. Na drugom mjestu piše: Ne znate ni dana ni časa… Ne znamo, istina. Zato govorim sebi i vama, nema smisla riskirati, jer može biti sada, za nekoliko sekundi. Najljepše je i najmirnije živjeti tako da smo u svakom trenutku spremni za taj dolazak.

Čekajmo mi ljeto, smokve koje listaju i voćke koje cvatu, sunce, toplinu i svjetlo, - a ne strah, zimu i tamu. Jer čak se i zimi borimo protiv hladnoće. Zašto se ne bismo tako borili i protiv zla? Draga braćo i sestre, čuli smo danas, spremamo se za ljeto, za veselje, za radost.

Sudnjim danom ljeto, radost i veselje dolazi onima koji žive po evanđelju, onima koji uče pravu i pravednosti, onima koji ljube i onima koji svoje talente dijele s drugima. Vrlo jednostavno, kad bi barem malo jače to čuli… Ljubite jedni druge! Što god činite iz ljubavi činite… Jer, po ljubavi će nas Krist raspoznati u onaj dan. Nikako drugačije. Njegova je mjera ljubav. Što učiniste jednom od najmanjih, meni ste učinili. Mjera je, dakle, ljubav.

25. nedjelja kroz godinu

ISUS KRIST – VELIKAN LJUDSKOGA RODA

Mudr 2,12.17-20; Ps 54,3-6.8; Jak 3,16 – 4,3; Mk 9,30-37

Uvod

            Izraelski narod imao je mnogo velikaša i prvak koje povijest i dan danas bilježi. Jedan od najvećih izraelskih prvaka bio je Mojsije. Njemu se Gospodin Bog u obliku gorućega grma na sinajskome brdu ukazao i objavio mu svoje presveto Ime te mu zadao misiju izvođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva. I zaista, Mojsije je učinio kako mu Je Gospodin rekao te uspio u toj misiji. No, kasnije se ogriješio o Gospodina  te nije mogao ući u Obećanu zemlju, već je narod uveo njegov nasljednik Jošua, također jedan od velikih izraelskih velikana. Kasnije su Izraelci i očekivala da će jedan poput tih velikana biti i Krist-Mesija-Pomazanik. To su očekivali i Isusovi učenici.

Događaj na gori

            Da je Isus jedan u nizu takvi velikana imali su priliku doživjeti apostoli Petar, Jakov i Ivan kada se Isus preobrazio na gori Taboru. Apostoli su vidjeli slavu Božju te Mojsiju i Ilija kako su razgovarali s Isusom. Uvjerili su se da je Isus zaista Krist, velikan (usp. Mk 9, 2-10).  Nakon toga je Isus i istjerao gluhonijemog demona iz dječaka te su se još više uvjerili da Isus jest velikan. No, nakon toga, bilježi nam sveti Marko u svojemu evanđelju, krenuli su u Galileju.

U  Galileji

            Galileja je Isusova rodna pokrajina jer u toj pokrajini se nalazi Nazaret, Isusov dom. Ona se nalazila na sjeveru Izraela. Tu su se nalazili i drugi znameniti gradovi poput Cezareje Filipove, Kane Galilejske, Tiberijada, Kafarnaum, Korozajin… Ta pokrajina je bila vrlo plodnoga tla pa su to uspijevale masline, pšenica, ječam i grožđe, a u toj pokrajini se nalazi i Galilejsko jezero koje je bilo vrlo bogato ribom te su se ljudi bavili i ribarstvom.  Zaista vrlo prekrasno mjesto. I kroz prekrasna polja i maslinike prolazio je naš Gospodin sa svojim učenicima. I u tako idiličnom okruženju rekao je nešto vrlo teško: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati (Mk 9, 31).“

Učenici se boje pitati

            Učenici nisu razumjeli Isusov navještaj svoje muke. Ta maločas su vidjeli ga u božanskoj slavi, vidjeli su da je istjerao strašnog demona, a sada govori da će biti ubijen. No, osim što ga nisu razumjeli, nisu htjeli ga ni pitati. Često i mi kršćani se bojimo Gospodina pitati kada nam je nešto nejasno u životu. Tako neki kršćani radije traže odgovore kod kvazi liječnika, nego kod Boga živoga.

U Kafarnaumu

            I tako su došli u galilejski grad Kafarnaum gdje je bila i kuća apostola Petra. Vjerojatno je ta kuća bila manjih dimenzija, sveg 4m2, građena po običaju onoga vremena od granja i šiblja premazani blatom i glinom. Krov pak je bio ravan, a na krovu su se ljudi odmarali, sušili rublje, vodili razgovore i promatrali život na ulici. Prozori su bili mali, a između otvora je bila drvena rešetka na koju se za hladnih dana stavljala poluprozirna koža. Dakle, u jednu takvu kuću, ušao je Gospodin Isus sa svojim apostolima. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako su uopće mogli svi stati u tako malu prostoriju, no možda su bili i na krovu-terasi.

            Isus je potom upitao apostole:  »Što ste putem raspravljali?« No, oni su zašutjeli jer su raspravljali tko je među njima najveći. Naime, ako je Isus – Krist, onda on treba svoje pomoćnike koji će vladati po Izraelu. Tako su oni razmišljali, ali su i znali da Isus ne odobrava takav način pa su zašutjeli.

Pravi velikani

            Isusu nije bilo potrebno da mu kažu što su razgovarali po putu jer On pravi Bog ve znade. Stoga im je pokazao tko je najveći na primjeru. Uzeo je djete koje je bilo s njima u kući, postavio ga u sredinu, zagrlio ga te im rekao: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“ Eto, tko je najveći. Onaj koji poput djeteta ima nevino srce i razmišljanje. Djeca se ne bore za vlast i čast, djeca ne žele vladati nad drugima, već djeca se igraju, lako sklapaju prijateljstva, jako su privržena roditeljima, kada ih nešto boli odmah traže utjehu od majke i oca, te su iskrena. To su pravi velikani. Da smo mi kršćani barem zauvijek takvi, nevini, radosni, prijateljski, da se utječemo Bogu i da mu trčimo kao ocu, da volimo Crkvu kao majku, da smo iskreni, tda bi svi bili velikani u Božjim očima.

Zaključak

            „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ Tko je, dakle, najveći velikan u ljudskome rodu? Upravo Isus Krist koji je svoj život posvetio služenju ljudima, koji je bio nevin i bez mane, koji nas je podučio pravoj ljubavi i spasio nas od demona i smrti. On je svojom služenjem nadišao sve velikane, čak i Mojsiju i Jošuju. Naime, Mojsije nam je dao 10 zapovijedi, a Isus Krist zapovijed ljubavi. Jošua je uveo samo jedan narod u običnu zemlju, a Isus Krist  sve ljude uvodi u vječnu domovinu koja je savršena. Stoga, i mi budimo poput Isusa Krista, služimo jedni drugima i budimo poput djece da nas Isus Krist uvede u svoje kraljevstvo, tako neka bude. Amen.

 

24. nedjelja kroz godinu

TKO JE KRIST?

Iz 50,5-9a; Ps 116,1-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35

 

Uvod

            Puno puta čujemo riječ „Krist“, a danas je prilika da podrobnije naučimo i proširimo znanje o Kristu. Sama riječ Krist dolazi iz grčkog prijevod hebrejskog izraza „Mesija“, a znači pomazanik (KKC 436). Kako je Isus – Krist – promišljat ćemo na temelju Svetoga pisma, posebice današnjeg evanđeoskog ulomka.

Melkisedek – kralj i svećenik

            Imamo primjer iz Svetoga pisma (Post 14,18) o Melkisedeku, kralju šalemskome  i svećeniku. Dakle, Melkisedek je u svojoj osobi imao dvije službe: kraljevsku i svećeničku. Njemu je Abraham, praotac naše vjere, dao desetinu od svega što je imao. O Melkisedeku ne znamo ništa više, no u tradiciji Crkve on je pralik Krista koji je također u svojoj osobi ujedinio tri službe: kraljevsku, svećeničku i proročku.

Pomazanje

            Bog je Mojsiju dao zapovijed o pomazanju za Arona i njegove sinove koji će vršiti svećeničku službu. Pomazanje se vršilo vrlo mirišljavom i skupocjenom mješavinom maslinovoga ulja, samotoke smirne, mirisave trstike i lovorike. Tim uljem smjeli su se pomazivati samo svećenici i stvari potrebe za bogoslužje (Izl 30, 22-33). Pomazanje je označavalo primitak Duha Božjega koji dobiva posebnu ulogu u Izraelu. Pomazanik se nazivao mesija.  To pak ulje ustvari simbolizira samoga Duha Svetoga, kako ćemo kasnije čuti.

Pomazanje Davida za kralja

            Nakon što je Bog odbacio Šaula kao kralja izraelskog, naredio je svećeniku Samuelu da pomaže za kralja sina Jišajeva, Davida (1Sam 16, 1-13). David je bio pomazan za kralja usred svoje braće, a nakon pomazanja Duh Gospodnji obuzeo je Davida. Jednom zgodom prorok Natan pak je prorokovao Davidu o njegovim potomcima i kraljevstvu sljedeće: „ I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin…(2Sam 7, 12-14). Dakle, Izrael je imao obećanje da će Bog utvrditi njihovo kraljevstvo zauvijek, a jedan od potomaka Davidovih će biti slavni vladar. To su Izraelci posebno očekivali nakon svih zala koje su ih pogodili, posebice u prvom stoljeću prije Krista. Tako da za Isusovo vrijeme je bilo snažno očekivanje Mesije-Krista u Izraelu.

Isus – Pomazanik

            Već  prilikom Isusova rođenja u Betlehemu, anđeli su pastirima predstavili Isusa kao obećanog Mesiju rekavši im: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin (Lk 2,11).“ On je začet po Duhu Svetom pa je on od samoga početka onaj kojega je Bog Otac posvetio-pomazao i poslao na svijet (Iv 10,36). Josip, Isusov očuh bio je od Boga pozvan da uzme Mariju za svoju ženu jer onim što je u njoj je od Duha Svetoga začeto, da se onda Isus rodi u mesijanskome Davidovome rodu. Stoga, ona rodoslovlja koja slušamo za Božić žele upravo potvrditi da je isus iz loze Davidove i da je On obećani Mesija – Krist – Pomazanik.
Konačno, Krist je bio pomazan Duhom Svetim prilikom Ivanova krštenja na Jordanu kada je na Njega sišao Duh Sveti u obliku goluba. Na taj način je Isus bio pomazan od svojegaa oca Duhom Svetim i snagom. Sveti Irenej Lionski nam govori za Isusa Krista sljedeće: „On je onaj što označuje samo njegovo ime, jer pod Kristovim se imenom podrazumijeva onaj koji je pomazao, onaj koji je pomazan i samo pomazanje kojim je pomazan: onaj koji je pomazao jest Otac, onaj koji je pomazan jest Sin, a bio je pomazan u Duhu koji je pomazanje (Adversus haereses, 3).“

Petrova ispovijest vjere

            Kada je naš božanski učitelj  Isus s apostolima hodao po selima Cezareje Filipove, inače poganski kraj, upitao je učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja? (Mk 8, 27).“ I postoli su Isusu podnijeli izvještaj. Jedni su govorili da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a treći da je neki od proroka. Dakle, ljudi u Isusu vide jednog od  preobraženog proroka. Potom ih Isus pita: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Apostol Šimun-Petar odgovori: „Ti si Pomazanik – Krist.“ Potom im Isus zaprijeti da nikome o tome ne govore. Jer su svi imali krivu sliku o Mesiji. Za veliku većinu ljudi onoga doba, Mesija je morao biti politički vođa, nasljednik kralja Davida, koji će utvrditi Izraelsko kraljevstvo. Isus nije došao da obnovi Izraelsko kraljevstvo, nego da ispuni božanski spasenjski naum – da sve ljude privuče k sebi i spasi ih od grijeha. Zbog toga Isus mora podnijeti sramotu križa jer Bog je naumio ljude spasiti na mjestu gdje su ljudi i pali – na drvetu spoznaje dobra i zla.

Kristova misija

            Isus sebe ne naziva direktno Mesijom-Kristom-Pomazanikom. On sebe radije naziva #Sinom čovječjim“. I Isus govori apostolima da Sin čovječji „treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“. Dakle, Isus želi reći da njegova prvenstvena misija je pobijediti smrt-grijeh. Doduše, mnogo će pretrpjeti zbog toga, biti odbačen od religijskih vlasti, umrijet će strašnom smrću, no neće ostati u grobu, nego će treći dan ustati. Dakle, nije najveći problem okupacija Izraela ni veličina zemaljskoga kraljevstva već je najveći problem što ljudi su podložni smrti. I zato će Bog pobijediti smrt, svojom smrću kako bi ljudi živjeli u radosti i miru sa svojim Bogom u Njegovu kraljevstvu koje nema granice, koje je beskonačno.

Nepoznavanje Krista

            Apostolima je bilo nerazumljivo da Mesija mora trpjeti i umrijeti. Nisu dovoljno poznavali Sveto pismo. Oslanjali su se na ljudsku predaju, a ne na Božju. Zato je dobro četiri stoljeća kasnije sv. Jeronim rekao: "Nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Krista.“  Isus je Petru rekao, nakon što ga je ovaj stao odvraćati od muke i smrti: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ I dan danas često bi mi Bogu govorili što on treba nama i svijetu učiniti jer mi kao da znamo puno bolje nego li On. Stoga, kada molimo Boga, nemojmo moliti kao da je Bog dužan nas uslišiti, nego molimo uvijek govoreći „budi volja Tvoja.“

Zaključak

            Isus je svojim životom dokazao da je On Krist-Mesija-Pomazanik. On je pravi kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. On je poput kralj u borbi pobijedio smrt, svojom smrću na križu pobijedio ljudskog neprijatelja – smrt i đavla. On jest pravi prorok jer nam je obećao da će nam se opet vratiti te nam dao smjernici za život do tada. On jest pravi svećenik jer je sam sebe prinio na žrtveniku križa nebeskome Ocu da nas spasi i posveti. S time je obnovio cijeli ljudski rod te svi oni koji su Kristovi po krštenju i sv. Potvrdi postaju pomazanici. I kada smo jednom pomazani Duhom Svetim, onda i živimo dostojno toga pomazanje. Onda živimo poput Isusa Krista koji je rekao: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ Tako neka bude, amen.

 


           

19. nedjelja kroz godinu

KRUH ZA DALEKO PUTOVANJE

1Kr 19,4-8; Ps 34,2-9; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51

            Kada bi čovjek putovao pješice iz Hrvatske u Španjolsku trebao bi biti zdrav s dobrom kondicijom, redovito jesti i piti po putu, odmarati se, čuvati se lopova i još mnogo toga kako bi sretno dospio do cilja. Isto tako je putovanje u Nebo vrlo dalek put, a opet samo jedan Put vodi do neba. I za to putovanje čovjek se treba još bolje pripremati i imati duhovnu kondiciju, redovito se krijepiti Presvetom Euharistijom, odmarati se u Bogu zapovjedanim blagdanom i nedjeljom, čuvati se grijeha i đavla. To je jedini način, to je jedini Put da stignemo do vječnog odredišta.

            Danas smo slušali u Prvome čitanju iz Prve knjige o kraljevima o proroku Iliji. Njega je anđeo nahranio kruhom i poslao na daleki put. Ta hrana dala mu je snage da je mogao četrdeset dana i noći hodati do gore Horeb, na kojoj je u davnini Mojsije primio Dekalog. Gospodin Isus pak govori da je On kruh koji je s neba sišao i koji hrani čovjeka za vječno putovanje.

            Evanđelist Ivan nam kaže: „ Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« „ Glagol mrmljati se spominje u negativnome kontekstu i u Knjizi Izlaska kada je narod mrmljao protiv Mojsija i Arona što nemaju ništa za jelo (o tome smo slušali prošli puta). „Mrmljati“ označava vrlo pobunjene osjećaje protiv Boga. Dakle, ni onda ni sada Židovi ne uviđaju Boga koji je s njima. No, u ovome kontekstu kada evanđelist Ivana spominje „Židove“ misli prije svega na židovske vlasti Betsaide i Kafarnauma, mjestima gdje je Isus to propovijedao.  Oni, dakle, posve jasno razumiju što Isus govori. Razumiju da govori o sebi u božanskome licu. Zbog toga su mrmljali: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’“ Oni žele reći da ga poznaju i znaju da je samo čovjek. Za njih Bog ne može postati čovjek, biti jedan između njih. Prihvaćaju doduše Boga, ali onoga koji je daleko u visinama. Bog koji bi bio čovjek bio je za njih nemoćan Bog od kojega nemaju koristi.

            „Ne mrmljajte među sobom!“ odgovorio im je oštro Isus. Naime, Židovi su ga prekinuli svojim mrmljanjem kada je govorio o volji Božjoj; da tko god vidi Sina i vjeruje u Njega ima život vječni i On će ga uskrisiti u posljednji dan. Tako i mi ne mrmljamo među sobom kada nam Bog govori preko svećenika ili Crkve. Radije poslušajmo što nam se govori i prihvatimo dogme i crkveno učenje jer ono je za naše dobro, za naše daleko putovanje u vječnost.

            Gospodin Isus nastavlja svoju propovijed: „ Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisit u posljednji dan.“  Tjelesno su Židovi mogli doći k Isusu, no vidimo da im je duh vrlo daleko od Gospodina. K Njemu dolaze duhom samo oni koji su spremni na suradnju s nebeskim Ocem. Prisjetimo se majke Isusove kako je pristala na suradnju s Bogom. Tako i mi surađujmo s Bogom da nas privlači k sebi. Biti privučen je neizmjerni dar Božji kojega trebamo cijeniti. Krist takvima obećava uskrsnuće u posljednji dan. Uskrsnuće pak znači novi život u tijelu i duhu i Bogu.

            Gospodin potom citira proroke“Sve će Bog poučavati.“ Kad Gospodin citira proroke koji su Židovima, posebice vjerskim vlastima, itekako poznati, On govori da On jest Taj o kojemu su proroci pisali. On je pravi Bog koji podučava narod. I tko čitat proroke i nastoji ih razumjeti i po njima živjeti, Bog Otac ga privlači. Pošto Židovi čitaju proroke, a ipak ne dolaze k Isusu, dakle, ne žive po njima i ne razumiju ih.

            Isus potom objašnjava: „Ne kažem da je tko vidio Oca.“ Između ostaloga, tako piše u Svetome pismu da je Mojsije vidio Boga i to samo malo kao s leđa i to jer mu je Gospodin dao tu milost. Isus pak kaže da nitko nije vidio Oca osim onoga tko potječe od Njega. I zato Gospodin kaže da je za to potrebna vjera: „Zaista, zaista kažem vam, onaj koji vjeruje ima život vječni.“  Mi također nismo vidjeli svojim očima Boga, no po sakramentu krštenja Bog nam se daje iskusiti upravo po vjeri. Vjera nije nešto što se vidi, već vjera je naš slobodni i razumski čin prihvaćanja Božje objave koja nam je zapisana u Sv. Pismu.

            Boga pak ćemo gledati kada nas Gospodin pozove k sebi. Do toga dana treba još putovati. Neki su bliže, a neki dalje tom pozivu. No, ako želimo sretno dospjeti do kraja našega životnoga puta, potrebno je hraniti se Kruhom života. Tko jede taj Kruh s neba, moći će vidjeti i Oca. Taj Kruh daje život i snagu. Taj Kruh je savršen jer daje i odmor u svetoj Ispovjedi. Kruh života ujedno nas i brani od đavla i njegovih napasti. Kruh života nas čini spremnim dajući nam duhovnu kondiciju po svetom evanđelju. Stoga, rado pristupajmo tome Kruhu u svetoj pričesti. Klanjajmo se tome kruhu jer On nas liječi. Budimo dostojni toga Kruha, dajući se Ocu da nas privuče, a odvuče od naših teških grijeha.  Svemu tome neka nam bude uzor već spomenuti primjer BDM. Tako neka bude, amen.

11. nedjelja kroz godinu

MALENKOST KRALJEVSTVA BOŽJEGA

Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34

Zamislimo da nam se kaže da smo postali dioničari kraljevstva Božjega. Svakome od nas dodijeljena je jedna dionica kraljevstva Božjega i samo jednu možeš posjedovati. I svaka dionica vrijedi samo jednu lipu. Svatko bi rekao da su onda to bezvrijedne dionice. Rekli bi: „Od jedne lipe se ne može preživjeti“. 

Gospodin govori mnoštvu o kraljevstvu Božjemu u prispodobama. Danas smo slušali o usporedbi kraljevstva Božjega sa sjemenom. Kaže Gospodin: „Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju.“ Taj čovjek koji baca sjeme je sam Gospodin, sjeme je evanđelje, a zemlja smo mi. Sjeme evanđelja se u nas posija svaki puta kada ga čitamo sami ili slušamo na sv. Misi. Htjeli mi ili ne, ono je u nas posijano. Evanđelje ima ogromnu snagu ako je posijano na plodnu zemlju, kako na drugome mjestu nam govori sveto evanđelje. S pretpostavkom da jest, ono se počinje polako razvijati. Kao što ne može u jednome danu izrasti pšenica, tako ne može kroz jedan dan i jednu noć sazreti kraljevstvo Božje u nama. Potrebno je mnogo dana i mnogo noći do žetve. To znači da mi kršćani moramo proći kroz mnogo lijepih, a onda i teških trenutaka do žetve do ostvarenja kraljevstva Božjega u nama.  I kada dozrijemo, nastupa radost. Dolazi žeteoc žeti, a to će reći dolazi Krist Gospodin biti s nama. U praksi to izgleda ovako. U nedjelju čujemo evanđelje, donesemo odluku za idući tjedan što ćemo dobro učiniti Bogu i ljudima, a prije spavanja još jednom promislimo u njemu. Kroz tjedan to vršimo, tako da do sljedeće nedjelje ili sljedeće sv. Mise imamo plod. Krist Gospodin se potom u svetoj Pričest nam se daje da bude s nama, Crkvom. I onda u toj zajednici spašenih vidimo kolika je snaga evanđelja i kolika je vrijednost kada smo zajedno.

Nadalje, Gospodin kraljevstvo Božje uspoređuje s gorušičinim zrnom.  Gorušica pak je povrće od koje se pravi senf. Ono ima mnogo sitnih zrnja. U Izraelu ona raste po vrtovima u obliku grma, a najviše može narasti do tri metra visine. Nije, dakle, neka velebna i ugledna biljka. Ljepša je ona slika o cedru libanonskom, sjajnom i moćnom drvetu, kako smo slušali u Knjizi proroka Ezekiela. No, Gospodin odabire sliku gorušice. Naime, pošto gorušica daje mnogo sitnih zrnja, nju je teško iskorijeniti iz vrta. Ako se i posiječe, ipak negdje ostane zrno te ono klija ponovno. Upravo je zato ta slika prikladna za kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje, Crkva, nije društvo koje je previše privlačno ovome svijetu. Mnogi se izruguju Crkvi, mnogi progone Crkvu, mnogi ju žele iskorijeniti. Crkva, pak smo svi mi i sve se to nama radi. No, ako smo poput gorušice, ako smo skromni i jednostavni, ako donosimo mnogo ploda u našemu životu, onda se Crkvu nikada neće moći uništiti. Kraljevstvo Božje pak će rasti i širiti se.

Na kraju, zapamtimo si da nismo bezvrijedni. Bezvrijedni smo samo onda ako se uzdamo u sama sebe i smatramo da nam drugi ne trebaju. Mi smo svi dioničari kraljevstva Božjega. SvatKo od nas ima jednu dionicu koja nema preveliku vrijednost. No, kada se sakupimo kao zajednica da slavimo Gospodina u Njegovoj presvetoj euharistijskoj žrtvi, tada postajemo itekako vrijedni. I čim nas više ima i ako donosimo obilatiji rod, kraljevstvo Božje je zaista među nama i već smo spašeni. Tako neka bude, amen.

3. USKRSNA NEDJELJA

„Imate li ovdje što za jelo?“

Dj 3,13-15.17-19; Ps 4,2.4.7.9; 1Iv 2,1-5a; Lk 24,35-48

            Uskrsli Gospodin traži od apostola jelo pošto nisu vjerovali, nego se samo čudili. Uskrsli im, dakle, govori: „Imate li ovdje što za jelo?“ Potom apostoli pružaju komad pečene ribe kojega Uskrsli onda pojede pred njima. Stoga, možemo danas promišljati kakvu hranu Uskrsli Gospodin traži od nas. Promišljat ćemo i o komadu pečene ribe koje su apostoli dali Uskrslom Gospodinu i tako vinuti naše misli k Bogu.

„Imate li…“ Prisjetimo se samo kako u Lukinom evanđelju Gospodin govori „o kada biste imali vjere poput gorušičina zrna… (Lk 17,6)“. Poslije Uskrsa pak Gospodin pita lakše pitanje koje i počinje blažim tonom, no ima isto značenje „imate li“. Pitanje je postavljeno u množini, dakle, upućeno je svima, a ne samo pojedincu. Zanimljivo je da Uskrsli Gospodin koji je pobijedio smrt, koji prolazi kroz zatvorena vrata, ne zna da li apostoli imaju nešto za jesti. Možda, na taj način želi sveti Luka pokazati da Uskrsli Krist ima i dalje čovještvo u sebi i da postupa s apostolima kao što postupa čovjek sa čovjekom. Uskrsli ne želi strašiti, Uskrsli želi razgovarati s ljudima. U ovom slučaju razgovara, dakle, sa svima. Svima postavlja isto pitanje.
I mi koji smo Njegovi učenici okupljeni u crkvi, Uskrsli dolazi baš kao što je došao i tada. Kroz zatvorena vrata, ne da bi nas prestrašio, nego da bi nam ojačao vjeru u uskrsnuću u Njegovo božanstvo. On dolazi i danas kroz zatvorena vrata naše crkve, dolazi u prilikama kruha i vina. Dolazi da nas pita imamo li što za jesti. Prije svega imamo li ispravnu hranu kojom hranimo naše tijelo? Imamo li ispravnu hranu kojom hranimo našu dušu? I to baš ovdje, u crkvi.

„Ovdje“ Uskrsli Gospodin ne traži da mu donesu za jesti nešto iz trgovine. On hranu traži među njima.

Što mi kao župna zajednica imamo ovdje, a čega je Gospodin gladan? Ja znam sigurno što svi imamo, a što Gospodin želi. To su grijesi naši. Grijehe imamo uvijek „ovdje“. Grijesi su uvijek s nama. Ako nešto čovjek ima, onda je to, nažalost, grijeh. Imamo svi osobne grijehe, ali imamo grijehe i kao zajednica. Najveći grijeh zajednice, kako nam govori sveti Petar u Djelima apostolskim je ubojstvo „začetnika života ubiste (Dj 3, 14)“. Koliko puta mi kao zajednica ubijamo začetnika života, Krista Boga, onda kada stavljamo sebe i svoje interese ispred Njega. Važniji su nam političari, pjevači, sportaši, hobiji, natjecanja, interesi, posao. Bog nam je često negdje sa strane ili ga uopće nema u našem životu. Stoga, taj grijeh svi imamo ovdje. Poslušajmo zato riječi svetoga Petra: „Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.“

„Nešto za jelo“ Prisjetimo se samo čega je Gospodin gladan i žedan? „Blago gladnim i žednima pravednosti, oni će se nasiti.“ Uskrslome ne treba pečena riba. On ju jede poradi vjere apostola. Da vide da je uskrsnuće tijela stvarno. Uskrsli je gladan naše pravednosti. Ako smo pravedni ljudi i pošteni, koji nemaju krivnje ni pred Bogom ni pred ljudima, blago nama. No, često umjesto pravednosti mi Gospodinu nudimo komad pečene ribe. Dakle, ne cijelu ribu, nego samo dio, jer drugi dio smo mi već pojeli. Pečena riba je simbol obilja i blagostanja. I kada apostoli pružaju Uskrslome komad pečene ribe, oni ustvari Njemu nude svoje ostatke od uksunog ručka. No, Gospodin prihvaća i te ostatke. Nakon toga dodaje: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.“ Dakle, sve se trebalo ispuniti, od čudesnih ozdravljena i propovijedanja, do izdaje, muke, smrti i uskrsnuća.“ Nije dovoljno samo malo ili djelomično vjerovati, nego je potrebno potpuno povjerenje Bogu. I zato Gospodin završava riječima: „’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.“ Dakle, potrebno je obraćenje uz koje dolazi oproštenje grijeha.

            Zato na kraju dajmo odgovor Uskrslome koji nas kao zajednicu pita: „Imate li ovdje što za jelo?“ Imamo Gospodine. Imamo previše grijeha i slabosti. I dajmo Gospodinu sve, ali baš sve grije i slabosti do tančine. Nemojmo Mu dati samo dio pečene ribe, nego cijelu ribu. Sve grijehe koje smo fino pekli i kuhali kroz protekli tjedan. Gospodin će to pojesti pred nama, tj. oprostit će nam sve. A nama će dati najfiniju hranu koju je pripremio po svojemu djelovanju, muci, smrti i uskrsnuću. To pak je On sam koji nas hrani u svetoj Pričesti na svakoj svetoj Misi. Tako neka bude, amen.

5. korizmena nedjelja

GRCI, FILIP I ANDRIJA I PŠENIČNO ZRNO

Jr 31,31-34; Ps 51,3-4.12-15; Heb 5,7-9; Iv 12,20-33

            Da bi razumjeli današnje sveto evanđelje moramo ga smjestiti u kontekst. Ono spada u 12-o Ivanovo poglavlje koje započinje oživljavanjem Lazara, nastavlja se opisom svečanog ulaska u Jeruzalem, a onda dolazi ono što smo slušali, kako Gospodin Isus govori o životu i smrti na temelju usporedbe o pšeničnom zrnu

  1. Grci

            Neki Grci koji su došli se pokloniti u Hram u Jeruzalemu htjeli su vidjeti Gospodina Isusa. Htjeli su vidjeti čudotvorca i kralja, onoga koji je oživio Lazara i onoga kojeg je narod veličanstveno dočekao kada je ulazio u Jeruzalem.  No, oni ne prilaze izravno Gospodinu Isusu, nego se obraćaju apostolu Filipu. No, Grci imaju jednu veliku manu, a to je da su mnogobošci. Njima je Gospodin samo jedan u nizu bogova. Oni, nadalje, maju sliku boga koji je silan i moćan, ali i koji je pokvaren kao što su bili pokvareni grčka božanstva, koja su naposljetku vjerojatno i demonske naravi. Dakle, oni žele Boga vidjeti iz znatiželje. Svi se možemo usporediti s Grcima s onima koji Boga žele vidjeti. Kakvi su naši motivi? Želimo li Boga vidjeti da nas izliječi, da nam pokaže neko veliko čudo ili pak iz nekog drugog razloga? Jedini razlog zbog kojega bi trebali žuditi za Bogom je jer Mu želimo služiti, kako nam Gospodin i govori: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“

  1. Filip i Andrija

            Filip i Andrija nose imena grčkoga porijekla. Filip je još k tome iz Betsaide galilejske, pogansko kraja, dakle, mjesta gdje je blizak grčki mentalitet po pitanju božanstava. Filip ispunjava želju Grka te im želi osigurati „vidjeti Gospodina“. No, ipak ne odlazi sam do Isusa, nego prvo odlazi kod svojega sudruga apostola Andrije.  Njih dvojica zajedno odlaze do Gospodina Isusa prenoseći Mu molbu Grka.
Kao što se možemo usporediti s Grcima, možemo se usporediti i s Filipom i Andrijom. Osim što želimo vidjeti Gospodina naravnim očima i to stvarnoga, onakvog kakav On jest, mi Njega i gledamo i možemo ga vidjeti i susresti na duhovan način u svetim sakramentima u našim bližnjima. Stoga, mi katolici smo apostoli Gospodinovi poput Filipa i Andrije. I pogani te oni koji Bog traže od nas očekuju da ih dovedemo k Gospodinu. Ako i ne možemo sami, tu je zajednica tu je i Andrija, tako da mi kao Crkva imamo mogućnost ovome svijetu pokazati Gospodina.

  1. Pšenično zrno

            Kada Filip i Andrija Gospodinu Isusu poručuju želje Grka On počinje priču o pšeničnom zrnu i to svečanim tonom govoreći „Amen, amen“ ili „zaista, zaista“. Pšenično zrno da bi donijelo ploda mora pasti u zemlju, istrunuti, kako bi onda niklo, raslo i donijelo plod.  Pšenično zrno simbolizira korisnog čovjeka koji ima konkretne rezultate u svojemu životu. No, prisjetimo se i one prispodobe o plodnome tlu. Tako možemo reći da pšenično zrno mora pasti na plodno tlo kako bi donijelo obilat plod. To pak znači da katolik umire ovome svijetu, umire grijehu, umire sebičnosti tako što služi Bogu preko svojih bližnjih. Kako više služimo Bogu preko bližnjih tako više umiremo ovome svijetu te donosimo obilat plod. Taj plod je ono što nam Gospodin govori „Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.“ Dakle, plod ili nagrada nam je priznanje od samoga Boga živoga, koji se po nama proslavljuje u ovome svijetu. Gospodin Isus pak nas sve privlači k sebi svojom smrću na križu. On je umro doslovno. On je doslovno bio pokopan. On je doslovno i uskrsnuo jer je vršio volju Očevu te je poput pšenice umro i donio obilat plod. Njegov plod je zajednica spašenih, Crkva.

Prepoznajmo se i u Grcima i u Filipu i Andriji i u pšeničnom zrnu. Od Grka postanimo Filip i Andrija, a potom zrnje koje umire služeći bližnjima i Gospodinu kao bi donijeli plod, tj. kako bi nas Otac nebeski počastio. Tako neka bude, amen.

3. korizmena nedjelja

ISTJERIVANJE IZ HRAMA

Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25.

            Prvu korizmenu nedjelju smo slušali o pustinji i kušnji, drugu korizmenu nedjelju o preobraženju, a sada o čišćenju hrama. Ovaj evanđeoski ulomak je iz Ivanovog evanđelja, drugo poglavlje, koje ima dva djela. Prvi dio govori o Isusovom prvome čudu u Kani Galilejskoj, a drugi dio govori upravo o tome o čemu smo slušali. Gospodin se iz Kafarnauma uputio u Jeruzalem ili kako doslovno kaže sveto evanđelje: Isus uziđe u Jeruzalem“ jer bijaše židovska Pasha. Uzići u tome smislu znači penjati se u visine prema Bogu. Gospodinu je veoma stalo da proslavi Pashu, blagdan koji je slavio život, izlazak iz ropstva u slobodu. I kada dođe do hrama tamo je vidio prodavače volova, ovaca i golubova te mjenjače novaca gdje sjede. Prodavači su ljudi koji rade za profit, a u on vrijeme su i varali. Prodavali su životinje koje su bile potrebne za hramsku žrtvu; volovi, ovce i golubovi. Mogli bi tumačiti da prodavači u ovom slučaju označuju religijske privatnike koji prodaju ljudima ono što ljudi misle da im pomaže, a ustvari ne pomaže ništa. Mjenjači novaca pak mogu označivati ljude koji ti nešto omoguće, ali uz to i oni imaju korist. Oni su svi sjedili, a sjedi onaj koji naučava, koji je častan. Dakle, možemo reći da trgovci i mjenjači novaca postali su važniji od hrama. Gospodin Isus potom pravi bič i sve ih istjera iz hrama, zajedno s njihovim volovim, ovcama i golubovima. Mjenjačima je rasuo novac i prevrnuo stolove. To je vrlo zanimljivo. Gospodin prosipa novac koji je bio idol mnogima, a i dan danas je novac idol mnogima. Oni novac drže na stolu, a na stolu se drži hrana, ili u nas kršćane stol simbolizira oltar, žrtvenik. Dakle, Gospodin ruši idole i pokazuje da se novcu ne žrtvuje. Mnogi danas žive i rade samo da imaju i novac im je bog. Sve će podložiti profitu. Još je gore ako takvi škrtice dolaze u crkvu. Nadalje, Gospodin govori prodavačima golubova, a golubovi su se prodavali samo siromašnima koji si nisu mogli priuštiti da žrtvuju vola ili janje. Govori im: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Dakle, posebice se obraća onima koji iskorištavaju siromašne. Jao si ga i svima nama ako koristimo našu vjeru da se obogatimo na račun siromašnih. To će reći da nam ne pripada mjesto u novome Hramu, u Crkvi Božjoj. Gospodin je istjerao trgovce i mjenjače kao što je istjerivao i demone. To je strašna usporedba. Zamislimo si koju težinu odgovornosti imamo prema Crkvi Božjoj, ne samo kao zgradi, nego prije svega kao mističnome Tijelu Kristovom. Gospodin Isus, nadalje, naziva hram „kuća oca mojega“. Tako je intimno nazvao Hram Božji. Židovi su ga potom pitali koje znamenje čini da smije to činiti. I onda Gospodin govori o samome sebi, nazivajući sebe hramom ili još točnije, svetištem. Naime, Gospodin Isus je pravi hram, pravo svetište, pravo mjesto susreta sa Bogom Ocem. Bez Isus Krista, našega Gospodina, nema susreta s Bogom Ocem. I poslije nam sveti evanđelista kaže: „mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio.“ Gospodin Isus im je pokazao znamenja. To znamenje pak je bilo Isusov život i naučavanje koje se razlikovalo od drugih. Gospodinovo najveće čudo pak će biti uskrsnuće. No, oni koji su povjerovali u njega, nisu dobili povjerenje od Gospodina Isusa, jer oni, naime vjeruju zbog znamenja, a ne vjeruju iz povjerenja. Gospodin tu traži nešto vrlo teško, da mu vjerujemo samo na povjerenju i onda će on nama povjeriti sebe (usp. Lk 16, 9-15).

            Po krštenju smo vi hram Duha Svetoga. Hram pak ima svoja pravila, a pravila našega hrama, pravila svakoga kršćanina su i Deset Božjih zapovijedi, kako smo slušali u prvome čitanju iz Knjige Izlaska. No, umjesto da slušamo Božju riječ i imamo povjerenje u Njega, često od samih sebe pravimo razbojnike. Ponajviše ohološću omalovažavamo druge, vrijeđamo one koji su različiti od nas ili po nacionalnosti ili po društvenome statusu, pravimo se sucima, mada nismo pozvani da sudimo, potom od Boga tražimo čudesa ili želimo trgovati s njime, zaboravljajući da se Bog neda izrugivati ni potkupiti i da je njegovo najveće čudo već učinjeno u grobu. Na takve i na još mnogo drugih načina pravimo „špilju razbojničku“ od hrama Duha Svetoga. Stoga je potreban bič Božji da nas očisti od tih razbojništva, a taj bič Božji je ljubav i opraštanje. Demone, vragove koje sami prizivamo i stvaramo jedino se daju istjerati bičem Božje ljubavi. Bič Božje ljubavi zna biti i bolan. Teško se očistiti, a još teže je ostati čist. No, ako imamo povjerenje u Gospodina, ako dozvolimo da u nama prebiva, u nama svima kao zajednici, Duh Sveti, tada ćemo biti stalno pročišćavani, da čisti uđemo u kraljevstvo Božje. Tako neka bude, amen.