3. korizmena nedjelja

ISTJERIVANJE IZ HRAMA

Izl 20,1-17; Ps 19,8-11; 1Kor 1,22-25; Iv 2,13-25.

            Prvu korizmenu nedjelju smo slušali o pustinji i kušnji, drugu korizmenu nedjelju o preobraženju, a sada o čišćenju hrama. Ovaj evanđeoski ulomak je iz Ivanovog evanđelja, drugo poglavlje, koje ima dva djela. Prvi dio govori o Isusovom prvome čudu u Kani Galilejskoj, a drugi dio govori upravo o tome o čemu smo slušali. Gospodin se iz Kafarnauma uputio u Jeruzalem ili kako doslovno kaže sveto evanđelje: Isus uziđe u Jeruzalem“ jer bijaše židovska Pasha. Uzići u tome smislu znači penjati se u visine prema Bogu. Gospodinu je veoma stalo da proslavi Pashu, blagdan koji je slavio život, izlazak iz ropstva u slobodu. I kada dođe do hrama tamo je vidio prodavače volova, ovaca i golubova te mjenjače novaca gdje sjede. Prodavači su ljudi koji rade za profit, a u on vrijeme su i varali. Prodavali su životinje koje su bile potrebne za hramsku žrtvu; volovi, ovce i golubovi. Mogli bi tumačiti da prodavači u ovom slučaju označuju religijske privatnike koji prodaju ljudima ono što ljudi misle da im pomaže, a ustvari ne pomaže ništa. Mjenjači novaca pak mogu označivati ljude koji ti nešto omoguće, ali uz to i oni imaju korist. Oni su svi sjedili, a sjedi onaj koji naučava, koji je častan. Dakle, možemo reći da trgovci i mjenjači novaca postali su važniji od hrama. Gospodin Isus potom pravi bič i sve ih istjera iz hrama, zajedno s njihovim volovim, ovcama i golubovima. Mjenjačima je rasuo novac i prevrnuo stolove. To je vrlo zanimljivo. Gospodin prosipa novac koji je bio idol mnogima, a i dan danas je novac idol mnogima. Oni novac drže na stolu, a na stolu se drži hrana, ili u nas kršćane stol simbolizira oltar, žrtvenik. Dakle, Gospodin ruši idole i pokazuje da se novcu ne žrtvuje. Mnogi danas žive i rade samo da imaju i novac im je bog. Sve će podložiti profitu. Još je gore ako takvi škrtice dolaze u crkvu. Nadalje, Gospodin govori prodavačima golubova, a golubovi su se prodavali samo siromašnima koji si nisu mogli priuštiti da žrtvuju vola ili janje. Govori im: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.“ Dakle, posebice se obraća onima koji iskorištavaju siromašne. Jao si ga i svima nama ako koristimo našu vjeru da se obogatimo na račun siromašnih. To će reći da nam ne pripada mjesto u novome Hramu, u Crkvi Božjoj. Gospodin je istjerao trgovce i mjenjače kao što je istjerivao i demone. To je strašna usporedba. Zamislimo si koju težinu odgovornosti imamo prema Crkvi Božjoj, ne samo kao zgradi, nego prije svega kao mističnome Tijelu Kristovom. Gospodin Isus, nadalje, naziva hram „kuća oca mojega“. Tako je intimno nazvao Hram Božji. Židovi su ga potom pitali koje znamenje čini da smije to činiti. I onda Gospodin govori o samome sebi, nazivajući sebe hramom ili još točnije, svetištem. Naime, Gospodin Isus je pravi hram, pravo svetište, pravo mjesto susreta sa Bogom Ocem. Bez Isus Krista, našega Gospodina, nema susreta s Bogom Ocem. I poslije nam sveti evanđelista kaže: „mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio.“ Gospodin Isus im je pokazao znamenja. To znamenje pak je bilo Isusov život i naučavanje koje se razlikovalo od drugih. Gospodinovo najveće čudo pak će biti uskrsnuće. No, oni koji su povjerovali u njega, nisu dobili povjerenje od Gospodina Isusa, jer oni, naime vjeruju zbog znamenja, a ne vjeruju iz povjerenja. Gospodin tu traži nešto vrlo teško, da mu vjerujemo samo na povjerenju i onda će on nama povjeriti sebe (usp. Lk 16, 9-15).

            Po krštenju smo vi hram Duha Svetoga. Hram pak ima svoja pravila, a pravila našega hrama, pravila svakoga kršćanina su i Deset Božjih zapovijedi, kako smo slušali u prvome čitanju iz Knjige Izlaska. No, umjesto da slušamo Božju riječ i imamo povjerenje u Njega, često od samih sebe pravimo razbojnike. Ponajviše ohološću omalovažavamo druge, vrijeđamo one koji su različiti od nas ili po nacionalnosti ili po društvenome statusu, pravimo se sucima, mada nismo pozvani da sudimo, potom od Boga tražimo čudesa ili želimo trgovati s njime, zaboravljajući da se Bog neda izrugivati ni potkupiti i da je njegovo najveće čudo već učinjeno u grobu. Na takve i na još mnogo drugih načina pravimo „špilju razbojničku“ od hrama Duha Svetoga. Stoga je potreban bič Božji da nas očisti od tih razbojništva, a taj bič Božji je ljubav i opraštanje. Demone, vragove koje sami prizivamo i stvaramo jedino se daju istjerati bičem Božje ljubavi. Bič Božje ljubavi zna biti i bolan. Teško se očistiti, a još teže je ostati čist. No, ako imamo povjerenje u Gospodina, ako dozvolimo da u nama prebiva, u nama svima kao zajednici, Duh Sveti, tada ćemo biti stalno pročišćavani, da čisti uđemo u kraljevstvo Božje. Tako neka bude, amen.


Ispis   E-mail