Nedjeljna misao

1. korizmena nedjelja

O PUSTINJI I SOTONI

Post 9,8-15; Ps 25,4bc-5ab.6-7bc.8-9; 1Pt 3,18-22; Mk 1,12-15.

            Pustinja je neplodno mjesto u kojoj je nemoguće stanovati. Po predaji, Bog je toj zemlji uskratio blagoslov. U pustinji stanuju demoni, zli duhovi, sotona (Lev 17,7). No, kroz takvu prokletu zemlju 40 godina je prolazio Izrael dok konačno se nije smjestio u Obećanu zemlju. Bilo je potrebno proći kroz pustinju, poradi svetoga čišćenja. U toj pustinji su Izraelci i griješili, ali i dobili manu s neba. U pustinji su Izraelci bili kažnjeni ujedom zmija ljutica, ali bili i izliječeni mjedenom zmijom na stup uzdignutom.

            Gospodin naš Isus Krist, odmah nakon krštenja, nakon što je na njega sišao Duh Sveti, bio je odveden u pustinju na 40 dana i 40 noći. Bilo je potrebno da Krist naš Gospodin kroz to vrijeme pobijedi kušnje na koje su pali Izraelci. Kao što je Sotona kušao Izraelce, tako je kušao i Gospodina Isusa. Možemo reći da je pustinja teren đavlov. U pustinji nema ništa, pustinja je prazna u sebi, tako je i đavao prazan u sebi. Kao što je pustinja opasna i bez vode, tako je i đavao opasan i žedan naših duša. No, potrebno je oslobodite se đavla, potrebno ga je pobijediti. Potrebno je ući u pustinju kako bi se suočili s njim. No, imajmo na pameti da Duh Sveti nas vodi kroz pustinju.

            Kada je riječ o kušnji u pustinji, dobro je sjetiti se riječi proroka Izaije: „Pripravite put Gospodinu kroz pustinju, poravnajte staze u pustinji Bogu našemu (Iz 40,3).“ Možemo reći da ovo vrijeme od 40 dana kroz Korizmu je vrijeme pustinje, vrijeme kušnje, vrijeme borbe za slobodu. Kroz to vrijeme pripravljamo put uskrsnuću Gospodinovu, tj. učvršćujemo svoju vjeru, nadu i ljubav u Krista Gospodina. Kroz Korizmu potrebno je da prođemo kroz tri velike kušnje koje su pred nas stavljene na Pepelnicu. Prije svega bit ćemo kušani u milosrđu. Tu će nas napasti strašni demon zvan škrtost, a s njim će doći i njegov drug demon zavisti. Škrtost će nam staviti bezbroj razloga samo da stisnemo svoje srce prema potrebitima. Škrtost će nas najviše napadati po pitanju našega vremena. Kada za dobru stvar kažemo: „nemam vremena“, prisjetimo se odmah da je to demon škrtosti na dijelu. Tada baš pronađimo vrijeme za bolesnika, nemoćnika, potrebitog ili kojega člana naše obitelji koji želi našu pažnju ili pomoć. Demon zavisti pak će nam pokazivati sve što bi mogli imati, a nemamo. Stvarat će u nama zavist  prema drugim ljudima. Stvorit će i u nama mržnju prema nekim osobama. Demon zavisti se pobjeđuje šutnjom ili lijepim govorom o svakome. Onda ćemo biti kušani u molitvi. Tu će nas silnim napadima napadati demon lijenosti, a njemu će pomagati demon srditosti. Demon lijenosti će reći da je važnije biti sretan, nego podnijeti žrtvu za drugoga, demon će nas htjeti prevariti stavljajući pred nas razne aktivnosti, zabave, filmove, društvena događanja, samo da nas odmetne od molitve, od vremena posvećenog Bogu. Demon srditosti će u nama potaknuti srditost na Boga i na druge ljude. Čemu se moliti ako Bog ne sprječava nepravdu i zla na ovome svijetu? Ili će potaknuti u nama srdžbu na Crkvu i svećenike. Posebice će taj demon djelovati po medijima jer će poticati mržnju po raznoraznim vijestima o lošim i nemoralnim svećenicima ili vjernicima laicima. I na kraju ćemo biti kušani po pitanju posta. Tu već „kao ričući lav obilazi koga da proždre“ demon neumjerenosti. Taj demon sa sobom vodi svoja druga dva demona koja su još strašnija od njega, a to su demon oholosti i demon bludnosti. O kako je teško pobijediti njihove kušnje. Oni će pred nas staviti sve najljepše, najbolju hranu, tečna pića, požudu svake vrste… No, ako ćemo ustrajno postiti, kloneći se svakakve neumjerenosti, i u jelu i u pilu, i u pogledima i u željama i u činima, uspjet ćemo pobijediti te zloduhe, baš kako je i Krist Gospodin pobijedio zloduhe. I onda su anđeli služili, a i nama će služiti kroz Korizmu.

            Nakon pustinji i pobjede đavolskih kušnji, Gospodin odlazi propovijedati evanđelje, radosnu vijest. Tako i mi, svaki put kad pobijedimo kušnju, dođimo se zahvaliti Gospodinu u crkvu. Dođimo na svetu Misu. Neka nam svaka korizmena nedjelja bude zahvala što pobjeđujemo, ali i molitva za daljnju borbu za slobodu. Tako neka bude, amen.

4. nedjelja kroz godinu

ONAJ KOJI IMA VLAST

Pnz 18, 15-20, Ps 95, 1-2.6-9, 1Kor 7, 32-35, Mk 1, 21-28.

            Čuli smo u Knjizi ponovljenog zakona kako je Gospodin obećao izabranom narodu da će podignuti proroka iz naroda poput Mojsija. Naime, Izraelci nisu mogli gledati Boga onakvog kakav on jest, to naposljetku ne može nitko od ljudi, pa im Bog daje obećanje da će im poslati čovjeka kojemu će u usta staviti svoje riječi i koji će narodu govoriti sve što mu Bog zapovijedi. To je veliko i snažno obećanje koje se ispunja u Isusu Kristu, proroku, svećeniku i kralju – Sinu Božjemu, pravome Bogu i pravome čovjeku. 

            Gospodin Isus, nakon što je odabrao prva četiri učenika kraj Genezaretskoga mora u pokrajini Galileji, otišao je u gradić Kafarnaum, koji se nalazio u blizini. Kafarnaum je bio važni gradić u kojemu je bila smještena carinarnica i jači odred rimskih vojnika. Poslije Jeruzalema, u Novome zavjetu, taj se grad spominje najviše puta (16 puta). To je bio Isusov grad, kako nam govori sveti Matej, tu se nalazila i kuća sv. Petra, u kojoj je vjerojatno stanovao i naš Gospodin Isus. No, zbog svoje važnosti, građani su bili oholi, stoga je Gospodin izrekao proroštvo nad Kafarnaumu da će propasti.
            Danas smo slušali u svetome evanđelju po Marku, kako Gospodin naš Isus u kafarnaumskoj sinagogi naučava. U sinagoge su se Židovi sastajali da čitaju Mojsijev Zakon, da o njemu razmišljaju i da se Bogu mole. Pismoznanci su bili učeni ljudi koji su tumačili Mojsijev zakon, no mogli su tumačiti i ostali muškarci. Gospodin Isus je tko počeo podučavati narod koji je ostao zanesen Njegovim naukom. Kako nam govori evanđelista: „Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.“ Dakle, Gospodin naučava Božju nauku, ne ljudsku, govori riječi svojega Oca, a ne riječi ljudi.

            Gospodin Isus je Onaj koji ima vlast nad čovjekom. Njegova vlast oslobađa čovjeka. To vidimo po čovjeku koji je opsjednut nečistim duhom. Čovjek koji je imao nečistoga duha bio je u sinagogi, što je zanimljivo. Znamo da đavao i demoni dršću pred Bogom i da od Njega bježe. No, izgleda da je Židovska zajednica u Kafarnaumu odlutala od Boga, ako nečisti dusi mogu slobodno ući u kuću molitve. No, ovaj put se đavao prevario. U sinagogu je ušao sam Bog, Isus Krist. I nakon podučavanja, nečisti duh je iz čovjeka kriknuo: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!“ On govori u množini. Govori u svoje ime i u ime tih pismoznanaca koji su odlutali od Boga živoga. No, Gospodin ne ulazi u dijalog s đavlom, nego mu prijeti da umukne i izađe iz čovjeka. Stoga, budimo oni koji će uvijek biti uz Boga, koji će uvijek biti slobodni i radosni i koji će prepoznati Gospodina Isusa i dan danas u našemu svijetu, u našemu društvu, u našim susjedima, ali i u našim svetinjama.

            Gospodin Isus je Onaj koji ima vlast nad nečistim dusima. Nečisti dusi i dan danas znaju se uvući u crkvenu zajednicu. Oni su često među nama i u nama. Dolazimo slušati Božju riječ, a kadkad se uvrijedimo ili mislimo da nas svećenik „špota“ jer nam izlaže sveto evanđelje koje od nas traži obraćenje, promjenu mentaliteta. I onda poput opsjednutog čovjeka komentiramo da nas svećenik muči. Svaki svećenik koji beskompromisno propovijeda evanđelje, mora nas mučiti. Ako nas tumačenje Božje riječi ne potrese, ako nas Božja riječ ne oslobađa od naših nečistih duhova koje imamo, tada On nije poput Isusa Krista, što je njegova prvenstvena zadaća. Stoga, imajmo na pameti da nas Gospodin oslobađa naših nečistih duhova, a to su naši grijesi i slabosti, naše mane i propusti, ako se damo podučiti od Gospodina i ako mu redovito predajemo svoje grijehe. Tako neka bude, amen.

 

3. nedjelja kroz godinu

ISPUNILO SE VRIJEME

Jon 3, 1-5.10, Ps 25, 4b-7bc.8-9, 1Kor 7, 29-31, Mk 1,14-20.

            Ivan Krstitelj je zatvoren od strane kralja Heroda te njegovo vrijeme djelovanja završava. Nastupa novo vrijeme koje će promijeniti svijet, a to je vrijeme Isusa Krista, Sina Božjega. Prije nego je počeo javno djelovati otišao je u pustinju te 40 dana i noći postio i molio. Nakon toga nastupa javno djelovati i to prvo u Galileji, uz Genezaretsko jezero. Njegovo javno djelovanje sažeto je u rečenici koju je naš Gospodin izrekao: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju.“ Nakon toga, Gospodin izabire prve apostole, Šimuna-Petra i brata Andriju te Jakova i Ivana, sva četvorica po zanimanju su bili ribari.

            Gospodin počinje djelovati jer se ispunilo vrijeme, kako nam sam govori. Kakvo vrijeme? Vrijeme iščekivanja Mesije. Gospodin Isus je došao kao dugo očekivana nada Izraelova. Za njega je i starac Šimun rekao kada ga je primio u ruke: „vidješe oči moje, spasenje Tvoje koje si pripravio pred lice sviju naroda“. Dakle, došlo je vrijeme spasenja. Bog je došao k čovjeku da ga spasi.

            Ispunilo se vrijeme objave. Bog je odlučio pokazati se čovjeku i uspostaviti svoje kraljevstvo, a to je kraljevstvo mira i slobode. Do su Izraelci očekivali uspostavu staroga političkoga poretka, Bog dolazi da uspostavi novo društvo, Crkvu, koja je zajednica svetih, zajednica djece Božje. To se ne misli da su u Crkvi svi savršeni, nego baš naprotiv, Bog je došao okupiti grešnike, slabe, bolesne i nemoćne, sve one koji su odbačeni kako bi On bio s njima, a oni s Njim. To je radosna vijest svakome čovjeku. To znači ispunilo se vrijeme, vrijeme da napokon budeš sa svojim Bogom.

 Ispunilo se vrijeme da čovjek upozna napokon svojega Stvoritelja. Da čovjek upozna kako ga Bog ljubi. Približilo se kraljevstvo Božje svima nama jer Bog boravi s nama neprestano; u molitvi, u svetm sakramentima i u našim bližnjima, ali i u prirodi. To je Bog koji je sama ljubav i dobrota. To je Bog koji prašta i koji se ne osvećuje. To je Bog, koji blago gleda na čovjeka, kao što je gledao i na ninivljane kada su se obratili od svojih grijeha.

Ispunilo se vrijeme da se čovjek obrati. A od čega se trebamo obratiti? Obratiti se trebamo od staroga načina razmišljanja. Potrebno je da shvatimo da Bog od nas ništa ne traži već sve nam daje. Obratiti se od takvoga načina razmišljanja. Bog nije došao ništa od nas tražiti, ni naše molitve, ni naše pohvale, ni naša srca, već došao je nama se dati. Dati nam se u molitvi, jer kada moliš, Bog dolazi tebi, kada ga hvališ, Bog ti daje radost, a kada mu daješ svoje srce, Bog tebi daje samoga sebe da bi bio radostan.

To je radosna vijest koju nam Gospodin donosi. To su prepoznali i četvorica ljudi koje je Gospodin pozvao. Nisu oni odabrali Gospodin, već Gospodin je odabrao njih. Oni su se odazvali jer su doživjeli to obraćenje. No, proces obraćenja je proces koji traje cijeli život, a to nam također pokazuje iskustvo svetih apostola. Stoga, po zagovoru svetih apostola neka nam Gospodin da snage za neprestano obraćenje da svakodnevno živimo kao pravi članovi Crkve, toga kraljevstva Božjega na zemlji.

2. nedjelja kroz godinu

„ŠTO TRAŽITE?“

1Sam 3, 3b-10.19, Ps 40, 2.4ab.7-10, 1Kor 6, 13c-15a.17-20, Iv 1, 35-42.

            Mladi čovjek je čovjek koji traži, istraživač. No, opseg istraživanja je vrlo velik te se dogodi da mlad čovjek izgubi. Stoga, imamo mnoštvo primjera gdje mladi nemaju velike ideale i ne znaju što bi sa svojim životom. No, ima mladih koji su našli smisao svojega života te su radosni i puni nade. To su mladi katolici koji su vjerni nasljedovatelji Isusa Krista. U Njemu su pronašli smisao i svrhu svojega života. Za njim idu, s Njim hode i poput Njega nastoje ljubiti. Isus naš Gospodin upravo to želi, da svatko tko se zove Njegovim dođe k Njemu i vidi gdje stanuje.

            Za Gospodinom Isusom su pošla dvojica učenika Ivana Krstitelja. Kada je Ivan rekao: „Evo jaganjca Božjega“ pošli su za Gospodinom Isusom. Pratili su ga da ga pobliže upoznaju. Gospodin se obazreo, okrenuo se prema njima te ih je upitao: „Što tražite?“ Oni su ga potom nazvali: „Učitelju“ te ga upitali: „Gdje stanuješ?“ Dakle, oni ostavljaju Ivana Krstitelja, ostavljaju čovjeka da bi došli k Bogu. No, k Bogu ne možemo doći, ako Bog nam to ne dozvoljava. Gospodin Isus, stoga, im postavlja vrlo duboko pitanje: „Što tražite?“ Oni traže Boga, žele vidjeti gdje je Bog. I nama Gospodin Isus postavlja pitanje: „Što tražite?“ Razmišljat ćemo zato što tražimo od sebe i što tražimo od Boga.

  1. Što tražimo od sebe? Psalmista nam govori: „Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom i usta svojih zatvoriti neću.“ Pslamista, dakle, traži od sebe da bude pravedan po Bogu i da Boga naviješta u zboru velikome. Prema tome možemo reći da je dovoljno da svatko od sebe traži pravednost i hrabrost. Te dvije vrline su danas rijetke. No, potrebno je razvijati svakodnevno takav mentalitet te biti pravedan i prema sebi i prema drugima. To zahtjeva hrabrost. Kada bi mladi vidjeli od starijih hrabrost, hrabrost u borbi za istinu i pravednost, hrabrost u življenju vjere tada bi i oni nastojali takvi biti. No, čest vidimo krive primjere. Jedan od najžalosnijih primjera s kojima se naša župna zajednica susreće je kukavičluk roditelja. Često možemo vidjeti kako neki roditelji s autom dopeljaju djecu, puste ih pred crkvom, a oni odlaze dalje. To je jako loš primjer i djeca od takvih roditelja mogu naučiti kako postoje dvostruki kriteriji, kako se u životu treba provlačiti. Pravi roditelji će pokazati svojim primjerom da je sv. Misa najvrednije što imamo, pokazat će i hrabrost u govorenju istine, a djecu će odgajati prema pravednosti i ljubavi.
    Stoga, tražimo od sebe da budemo pravedni i hrabri.
  2. Što tražimo od Boga? Učenici su od Boga tražili da im pokaže gdje stanuje. To je najvažnije što i mi od Njega trebamo tražiti. Božje prebivalište pak je u svakome čovjeku. To smo čuli u prvoj Pavlovoj poslanici Korinćanima gdje kaže: „Tijelo vaše hram je Duha Svetoga.“ Dakle, ako želimo biti s Bogom, ako želimo da Bog bude s nama dužni smo ljubiti. Stoga i Gospodin govori: „Tko mene ljubi, ja i moj Otac doći ćemo k njemu i nastaniti se u njemu.“ Nema veće sreće za čovjeka ako ima Boga. Pošto pak imamo Boga, razgovarajmo s njime u molitvi. Nemojmo biti poput jedne žene koja je rekla kada ju je svećenik pitao da li se moli, da nije bolesna pa da se Bogu moli. Čovjek se ne moli Bogu samo ada ga treba, nego moli se svaki dan. Na taj način iskazujemo vjeru da je u nama.

            „Što tražite?“ je pitanje na koje svaki od nas još jednom neka odgovori Gospodinu. Što tražite od sebe, a što tražite od Boga? Tražimo li svi po Svetome pismu pravednost i hrabrost od sebe, a od Boga da prebiva u nama? Ili možda tražimo nešto svoje, nešto sebično? Gospodin nam govori: „Dođite i vidjet ćete“ ako tražimo ispravno. Dao Bog da jednog dana dođem i gledamo ga zauvijek u kraljevstvu Božjemu. Tako neka bude, amen.