Kristova je Crkva sakrament Euharistije oduvijek smatrala najuzvišenijim sakramentom, «sakramentom nad sakramentima», središtem i vrhuncem svega kršćanskog života. Možemo reći da je euharistija u stanovitom smislu izvor svih ostalih sakramenata. Zato što je u euharistiji u napotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu.  U euharistijskoj žrtvenoj gozbi (misa), snagom Duha Svetoga, pod prilikama posvećenog kruha i vina, postaju prisutni Kristovo Tijelo i njegova Krv. Euharistija je središnji sakrament Crkve, žive Prisutnosti i predanja.  Najbitniji dio mise je posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. Tada Duh Uskrslog Isusa postaje sveprisutan među nazočnim vjernicima. Taj čin zovemo «pretvorba».  Blagovanje Kristova Tijela i Krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina zove se Pričest. Sakrament euharistije može se primiti nebrojeno puta, odn. Svaki puta kada čiste duše, pomireni s Bogom, bližnjima i samim sobom, nazočimo euharistiji i pristupamo svetoj pričesti.

KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJEČI I DUHA SVETOGA

"Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu - te se zauzima za nas" (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na više načina: u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve - "jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima (Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je "ponajprije prisutan pod euharistijskim prilikama".

Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je "tako reči vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti". U presvetom sakramentu Euharistije "sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist". "Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek".

U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje: "Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari."

A sv. Ambrozije veli o pretvorbi: "Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav ... Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati."

Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje sljedećom izjavom: "A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom."

Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.

Štovanje Euharistije. U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. "Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramenta Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja: čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji."

Svetohranište (tabernakul) služilo je u početku za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu - prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba biti tako napravljeno da istiće i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u svetom sakramentu.

Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na Križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio "do kraja" (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane. "Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne može se spoznati osjetilima, veli sv. Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu". Zato, tumačeći riječi iz Lk 22,19: Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati, sv. Ćiril izjavljuje: "Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer on, koji je Istina, ne laže".

Vazmena gozba

Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen - čin u kojem se ovjekovječuje žrtva Križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.   

Oltar je i žrtvenik i Gospodnji stol

Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. "Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?" - veli sv. Ambrozije, a na drugom mjestu: "Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo". To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo (ovaj prinos) na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.

"UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI" - PRIČEST

Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi." (Iv 6,53).    

Uvjet pričešćivanja: čista duša bez grijeha

Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: "Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše  pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.  

Pristupati Euharistiji s vjerom i velikim počitanjem

Pred veličinom ovog sakramenta vjernik ne može nego ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reći: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će  duša moja".

Pričešćivati se što češće

Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: "Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve."

Crkva obvezuje vjernike da u "nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji" i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.  

Pričest pod jednom i obje prilike

Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih razloga ovaj se način pričešćivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, "sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe". To je redoviti oblik pričešćivanja u istočnim obredima.