KLJUČ KRALJEVSTVA NEBESKOG

Iz 22, 19-23, Ps 138, 1-3.6.8bc, Rim 11, 33-36, Mt 16, 13-20.

            Mjesto radnje današnjega svetoga evanđelja je Cezareja Filipova koja se nalazila na sjeveru Izraela i u vrijeme Krista je bila u izgradnji. Blizu toga grada bio je jedan od tri izvora rijeke Jordana za kojega se smatralo da je ulaz u kraljevstvo mrtvih ili pakao. Na tome mjestu koji je daleko od religijskih Židova (saduceja i farizeja), mjestu koje je novo, pita apostole što ljudi govore tko je On? Apostoli mu prenašaju odgovore koji su razočaravajući. Tada njih osobno pita, a Šimun Petar govori: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Rekli bi „Točan odgovor“ jer i jest točan, a Gospodin mu nakon toga daje „ključeve kraljevstva nebeskog“. Dati nekome ključeve znači dati mu odgovornost za ljude koji ulaze unutra. Gospodin, na temelju apostola gradi novi Grad, gradi Crkvu i tu Crkvu vrata paklena, tj. ulaz u pakao neće biti, neće više vladati kraljevstvo mrtvih.

            Možemo reći da se na tome mjestu ispunja proroštvo Izaijino koje kaže: „Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijestol slave domu oca svojega.“ I Petar tu ne dobiva ključ od kuće Davidove, nego dobiva najveći ključ, a to je ključ kraljevstva Božjega, društva Božjega već na zemlji. I zauvijek će Petrovi nasljednici u Rimu, pape, imati najveću odgovornost za Crkvu Božju, koju moraju posvećivati, naučavati i njome upravljati, zajedno sa svim biskupima i svećenicima. Na vjernicima laicima pak ostaje da zahvaljuju Gospodinu na tome ili kako kaže psalmista: „Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost.“  No, osim zahvaljivanja i nama je povjeren ključ kraljevstva Božjega, tj. i mi imamo odgovornost za one koji nas okružuju. Zato ćemo danas promišljati o ključu kraljevstva Božjega; kao ključu koji otvara i ključu koji zatvara.

Ključ koji otvara. Kršćanin je čovjek koji je otvoren Bogu; njegovim nadahnućima, poticajima i katoličkom nauku. Kršćanin je čovjek koji je otvoren i svakome čovjeku te nikoga ne osuđuje, već svakome želi pokazati ljepotu divnoga kraljevstva Božjega. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima govori: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!“ Zato imamo zadatak tu dubinu bogatstva i ljepote koje imamo o Gospodinu koristiti da se Njegova slava uvećava iz dana u dan po našim životima. Kada nas neki nekršćanin gleda, trebao bi u nama prepoznati ljepotu Božju. Kada nas svijet sluša, trebao bi u nama vidjeti mudrost Božju. Kad nas svijet treba, u nama treba osjetiti ljubav i milosrđe Božje. Zamislimo si samo kako je lijepo biti s takvim kršćaninom koji zrači ljepotom Božjom, koji govori mudrost Božju i koji iskazuje milosrđe Božje. Čovjek se u blizini takvoga kršćanina osjeća već kao u kraljevstvu Božjemu.

Ključ koji zatvara. Kršćanin ima i odgovornost da zatvara se grijehu i kraljevstvu mrtvih. Kršćanin ne pušta u svoj život đavla i demone, već zaključava ih u njihovo kraljevstvo mrtvih kojemu i pripadaju. Kršćanin zaključava oholost, zavist, bludnost, škrtost, neumjerenosti, srditost i lijenost te ne želi imati posla s njima. Kada pak slučajno otključaš vrata svoje duše kojemu grijehu, tada brzo bolje traži pomoć od Gospodina da tog lopova, grijeh, izbaci van iz kraljevstva Božjega. Ako to ne učiniš vrlo lako je moguće da će te taj lopov – grijeh, odvući van iz kraljevstva Božjega u kraljevstvo mrtvih. I tada ćeš biti i ti sam mrtav. Tada ćeš upropaštavati sebe i druge svojim smradom.

            Mi činimo Crkvu Božju – kraljevstvo Božje ovdje na zemlji pa se tako i ponašajmo. Otključavajmo vrata našega života Bogu i svakog čovjeka uvodimo u kraljevstvo Božje, a s druge strane zaključavajmo vrata grijehu da nebi nas grijeh odveo u kraljevstvo mrtvih. U tome neka nam pomogne zagovor BDM i sv. Josipa. Tako neka bude, amen.