POMIRENJE S CRKVOM

            „Ne budite danas srca tvrda“ zapovjednim tonom govori nam psalmista u današnje psalmu te nastavlja „kao u Meribi“ mjestu u pustinji na kojem se Izraelski narod žalio na Gospodina što nemaju vodu za piti, „kao dan Mase u pustinji“ Masa je također mjesto koje znači „iskušavati“. Naime, tvrdo srce ljudsko nije otvoreno Bogu, nego je zatvoreno u tamu mržnje i zloće. Tvrdo srce ljudsko nikad zadovoljno nije i uvijek je buntovno. Gospodin Isus nam danas govori u svetom evanđelju kako se odnositi prema ljudima „tvrdoga srca“. Prvo ih trebamo opomenuti nasamo ili još bolje nastojati ih uvjeriti da se obrate. Ako nas ne poslušaju, tada ih opomenemo pred prijateljima, a ako nas ni tada ne poslušaju, tada neka ih opomene Crkva, a ako ni nju ne poslušaju tada neka nam budu kao carinici i grešnici. Dakle, kao naši neprijatelji, a opet znamo da Isus na drugome mjestu veli da neprijatelje moramo ljubiti. Stoga, pozvani smo ljubiti i pod cijenu da nam je ljubav neuzvraćena. Važno je da čovjek uvijek bude u miru i pomiren sam sa sobom, s drugim ljudima i s Crkvom. Danas ćemo promišljati što znači biti pomiren s Crkvom.

Bog jedini oprašta grijehe. Stoga Isusa i govori onom čovjeku kojega su mu donijeli na postelji „Otpuštaju ti se grijesi.“ No, Bog daje svojom milošću i snagom svoje vlasti tu vlast i apostolima, a onda i nasljednicima svetih apostola da opraštaju grijehe u njegovo ime, kako nam je zapisano u svetom evanđelju po Ivanu (Iv 20, 21-23). Krist je htio da njegova Crkva u molitvi, životu i djelovanju bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja. I zato svatko tko je posvađan s bratom, posvađan je sa Crkvom. Ako želiš biti u miru s Bogom, budi u miru s bratom i sa Crkvom. Teško griješimo kada zanemarujemo Crkvu Božju tj. zajednicu. U toj zajednici – Crkvi mi smo povezani jedni s drugima, s cijelim nebom, a tako is Bogom.

U miru smo sa Crkvom kada se ponašamo supsidijarno. Što to znači? Taj pojam upravo se da protumačiti na današnjem evanđelju. Biti supsidijaran znači ići razinu po razinu, bez preskakanja ili bez da se viša instanca miješa u posao niže ili obrnuto. Ono što možemo sami učinit, to smo dužni učiniti. Ako djeca mogu sami napisati zadaću, čitati lektiru, obaviti neke kućanske poslove, onda su to dužni učiniti oni, a ne da taj posao obavljaju roditelji. No, onda kada djeca ne mogu nešto obaviti, tek tada roditelji uskaču u pomoć djeci. Ili roditelji kada odgajaju svoju djecu to onda čine oni; otac i majka. Nije dobro da se u odgoj djece miješa država, škola, društvo, Crkva. Oni mogu dati smjernice, ali roditelji su ti koji odgajaju, dok druge instance uskaču u pomoć onda kad roditelji više ne mogu. Zato i Isus govori da je potrebno prvo pokarati – uvjeriti čovjeka koji pogriješi, nasamo. Nije dobro da čovjeka osramotimo pred svima ako je u nečemu pogriješio. Prvomu kažimo tu u „četiri oka“. Ako vidimo da nas ne posluša, onda slobodno ga pokušamo potaknuti pomoću još nekih ljudi, prijatelja ili na posljetku pomoću cijeli zajednice. Konkretno, prvo smo mi dužni moliti za obraćenje nas samih i naših ukućana. Ako vidimo da je naša molitva preslaba, tada molimo zajedno sa ukućanima, a naposljetku dolazimo moliti u Crkvu. To je i ono što Gospodin govori: „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ Ako je, dakle, Gospodin ondje gdje su dvojica ili trojica u molitvi sabrani, zamislimo kako je tek snažno prisutan svake nedjelje gdje smo u Njegovo Ime okupljeni mi svi, a zamislimo da dođe cijela župa na svetu Misu, kakva bi tek to bila snažna molitva.

Katekizam Katoličke Crkve nas uči da pomirenje s Crkvom je neodvojivo od pomirenja s Bogom. Ono što većinu naših kršćana muči je danas odlazak na nedjeljnu svetu Misu. Onaj koji ne dolazi na sv. Misu, možemo slobodno reči da taj ne poštuje Crkvu i ne vjeruje u moć molitve u zajednici. Nije se dovoljno moliti samo doma osobno, nego potrebno je moliti i u zajednici – Crkvi. Tko ne dolazi u Crkvu potrebno je to ispovjediti jer je to težak grijeh.

Stoga, mi koji redovito dolazimo moliti u Crkvu mi smo pokretači mira u svijetu. Uvijek imajmo ljubav kao što kaže nam sveti Pavao u Poslanici Rimljanima: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“ I kada ljubimo jedni druge, tada smo u miru jer ljubimo i na taj način našu zajednicu – Crkvu. Ne budimo srca tvrda i ne iskušavajmo Gospodina već glas Gospodinov poslušajmo. Promijenimo se i odlučimo da ćemo biti redoviti i u molitvi i na dolasku u Crkvu. Na putu širenja mira i pomirenja sa Crkvom neka nam pomogne i zagovor BDM i sv. Josipa – zaštitnika crkve. Tako neka bude, amen.