Sakramentom reda po božanskom ustanovljenju neki između vjernika, neizbrisivim biljegom  kojim se označuju, postavljaju se za posvećene službenike koji se naime  posvećuju i određuju da, svatko prema svome stupnju, vršeći u osobi Krista glave službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja, pasu Božji narod.

Sveti red ima tri stupnja

  • đakonat
  • prezbiterat (svećeništvo)
  • episkopat (biskupstvo)

Podjeljuju se polaganjem ruku i posvetnom molitvom koju za svaki pojedini stupanj propisuju bogoslužne knjige. Podjeljivanje vrši posvećeni biskup, a u slučaju posvećenja kandidata za biskupstvo uz glavnog posvetitelja barem još dvojica posvetitelja.

Tko je đakon?

U Novom Zavjetu spominje se služba đakona (grč. diakoneín  = služiti; Fil 1, 2; 1 Tim 3, 8sl.). Nekom vrstom njihovim prethodnika možemo smatrati onu sedmoricu muževa koje je, prema izvješću Dj 6, 1-6, jeruzalemska zajednica izabrala, a apostoli ih po molitvi i polaganju ruku postavili sebi za pomoćnike. Iako im je prva bila "služba kod stolova", dakle određena socijalno-karitativna zadaća, vrlo brzo vidimo tu sedmoricu i u službi naviještanja, obraćanja sve do krštavanja (Stjepan, Filip).

Dok istočne Crkve sve do danas poznaju đakonat kao stalnu doživotnu službu, na zapadu je još od ranog srednjeg vijeka poznat tek kao prijelazni stupanj na putu do prezbiterata. Netko je bivao đakon, ne da bi to ostao, nego da bi mogao postati prezbiter. Tridentski sabor (1545-1563) pokušao je uvesti stalni đakonat, ali se taj zaključak nije proveo. Do toga je došlo tek na Drugom vatikanskom saboru. Tako saborski dokument Lumen gentium 29 određuje ponajprije zadaće đakona: Služba je đakona, kako mu odredi nadležna vlast, svečano dijeliti krštenje, čuvati i dijeliti euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa; posvećeni su dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja...

Stalni đakonat mogu izabrati bio oženjeni muškarci bilo neoženjeni. Oženjenim muškarcima zrele dobi (ne ispod 35 godina) đakonat se može podijeliti uz pristanak rimskog biskupa. Isti pristanak daje se i neoženjenim muškarcima, međutim, njih veže obveza celibata kroz cijeli život.

Kandidati za prezbiterat preuzimaju s đakonatom i obvezu moljenja časoslova, dok se stalnim đakonima stavlja kao vrlo prikladno na srce moliti dnevno dio časoslova koje odredi biskupska konferencija.

Tko je svećenik?

Svećenik je "alter Christus - drugi Krist", jer u ime Kristovo radi prema  riječi: "Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas" (Iv 20, 21).  Svećenik je sluga Kristov: dakle kao oruđe božanskog Otkupitelja, da bi mogao kroz vremena vršiti njegovo divno djelo.

Svećeničko zvanje je otajstvo. To je otajstvo "čudesne razmjene" - admirabile commercium - između Boga i čovjeka. Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se on mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe.

Svrha prezbiterskog služenja je po riječima sv. Augustina (De civitate Dei) da "se cijeli otkupljeni grad, to jest skup i društvo svetih, prikaže 
Bogu kao sveopća žrtva po Velikom Svećeniku koji je i samog sebe u svojoj Muci prikazao za nas da mognemo biti tijelo tako uzvišene Glave".

U Poslanici Hebrejima (5, 1-4) govori se o položaju svećenika: "Svaki 
veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu 
prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron."

Svećenik, za razliku od đakona, može dijeliti sakramenat pomirenja (ispovjed), bolesničko pomazanje, sakramenat potvrde (uz poseban biskupov dopust) i voditi sv. misu odnosno, posvećivati kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu. 

Tko je biskup?

Biskup je onaj koji nastavlja izvornu apostolsku službu. Služba predstojnika (grč. proistamenoi) koja se susreće u prvim osnovanim zajednicama od sv. Pavla (1 Sol 5, 12) javlja se kasnije u izgrađenim židovsko-kršćanskim zajednicama kao kolegijalna služba starješina (présbyteroi: Dj 11, 30; 15, 2), a u pogansko-kršćanskim zajednicama kao episkopi (grč. epískopos: Fil 1, 1). Već u Dj 20, 17-30 ova se služba naziva "pastirskom službom".

U dokumentu Lumen gentium 21 stoji da se po biskupskom posvećenju prenosi "punina" sakramenta reda i da "biskupi na odličan i vidljiv način vrše ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i da djeluju u njegovo ime".

Biskupu je vlastito podijeljivanje sakramenta sv. potvrde i ređenje kandidata za đakonat i prezbiterat.