HOD PREMA SMRTI ?

Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45

 

Dragi župljani, braćo i sestre!

Uvod

            Gospodin Isus je svjesno išao prema smrti. U tom hodu prema smrti hodio je sa svojim učenicima i susretao je muškarce i žene, bolesne i umiruće ali i same pokojne. Sveto evanđelje nam danas jasno govori o tome; kako Gospodin ide prema svojoj smrti, s njim idu njegovi učenici i kako na tome putu oživljuje mrtvog Lazara. No, prije nego će ga oživiti dijalogizira s učenicima, Martom i Marijom, a odriješit je prema ostaloj svjetini.

Misao o smrti i vječnosti

            Sveti Toma Akvinski govori da “čovjek po prirodi bježi od smrti i žalosti se zbog nje…Međutim, čovjek u ovome životu ne može postići to da ne umre…Konačna se sreća ne sastoji u stanju pripravnosti, nego u radnji[1].“   Dakle, svima nam je jasno da ćemo umrijeti, no što nam je činiti do tada?

Učenici

            Oni su zabrinuti za Gospodina ali ga slijede. Njih bi mogli usporediti s aktivnim kršćanima danas. To su angažirani vjernici koji su svaku nedjelju u crkvi, koji su u pjevačkom zboru, koji su u pastoralnom ili ekonomskom vijeću, koji su u karitasu… oni vole Gospodina, no nije im posve jasno što On smjera. On želi hodati prema smrti, a oni mu odgovoriše: „Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?“ Gospodin im daje prispodobu o hodanju po danjem svijetlu. Dakle, ako znamo što nas čeka, sigurno ćemo prijeći taj put. Najgore je ako čovjek ne zna što ga čeka. No, jedno je jasno. Svakoga čeka smrt bilo prije ili kasnije.

Toma apostol

            Mnogi svećenici su poput sv. Tome. Razum im je ispred vjere. Tako i Toma govori Isusu, nakon što Gospodin govori da Lazar je umro. Toma, dakle govori: „Hajdemo i mi da umremo s njime!“
Hrabro i razumno nastupa Toma. No, niti je hrabro ići spavat s nekim i to javno govoriti, a niti razumno. Često se tako zna dogoditi da je duhovnom pastiru važnije razumno postupanje, nego postupanje s vjere. Gospodin Isus na to samo šuti. Zna da smo slabi ljudi „nesposobni shvatiti pravdu i Zakone.“

Marta

            Koje li teologije u njenim pitanjima i odgovorima. Ona je slika mudrih kršćana, filozofa, bogotražitelja. Da dođe do željenog cilja, ona ulazi u dijalog. Što je drugo dijalog s Bogom, nego molitva?! Mogli bi reći da svaki molitelj, svaki ljubitelj mudrosti je poput sv. Marte.

Marija

            Marija je za to vrijeme u kući. S njom su suseljani koji ju tješe i s njom tuguju. Ona je slika tradicionalnih kršćana. No, kada osjeti dolazak Božji, ona ustaje i ide u susret. Odlazi na put. Hoda prema Životu. Mnogi ljudi, naime, kada im se dogodi nešto teško u životu, obraćaju se Bogu. I danas je Bogu drago kada vidi da mnogi Mu se obraćaju jer u Njemu prepoznaju smisao života.

Lazar

            Lazar je teško bolestan, a onda umire. Leži 4 dana u grobu. Više nema mu pomoći. To je slika današnjeg društva. Koje je teško bolesno zbog grijeha. To društvo, ne samo da je bolesno, nego je i mrtvo. Sam Gospodin govori: „Lazar je umro.“ Društvo koje prihvaća kulturu smrti, pobačaje, eutanaziju, psovku, hule, samodopadnost…je umrlo. Samo Bog može pomoći takvom društvu. Čovjek više tu ne može ništa. Bespomoćni smo i mi danas pred koronavirusom, potresom, prirodnim nepogodama, strahom od smrti, brigom za budućnost… Već smo u grobu i to dulje vrijeme. Već se raspadom jer u nama nema života. No, Bog može i trulež oživjeti.

Isus

            Isus plače nad grobom mrtvog Lazara. Plakao je i nad Jeruzalemom. Gospodinov plač je prije svega iskaz Božjeg suosjećanja prema čovjeku koji umire. Bog nije stvorio smrti, niti se raduje smrti čovjeka. Bog ne želi smrti grešnikove, nego da se obrati od svoga zloga puta i da živi. No, Gospodin plače kao pravi čovjek jer vidi ljudsku bijedu. Najveća bijeda pak je nevjera. Toliko toga ljudi su vidjeli i doživjeli, ali i dalje ne vjeruju. Gospodin Isus zato kao pravi Bog viče pred grobom: „Lazare, izlazi!“
I nama Bog viče po raznim znakovima danas. Izađi čovječe iz svojega groba oholosti, škrtosti, zavisti, bludnosti, zavisti, lijenosti, neumjerenosti i srditosti. U grobu je trulež koja smrdi. Čovjek pak mora živjeti u svijetu kojega mora učiniti mirišljavim.

Zaključak

            „Odriješite ga i pustite ga neka ide.“ Kamo da ide Lazar nakon oživljenja? Kamo da ide svijet nakon što nam Gospodin po već bezbroji put daje novu priliku? Sigurno je da iz dana u dan, iz sekundu u sekundu smo bliže smrti. No, smrt nema zadnju riječ u našem životu. Bog ima zadnju riječ. Zato, hodimo s Bogom prema smrti i poput Njega na tome putu činimo dobro pa ćemo i smrt pobijediti i s Njim uskrsnut na život vječni, amen.

           

 

[1] Toma Akvinski, Suma protiv pogana II., str. 197.


Ispis   E-mail