2. nedjelja Došašća

Dragi vjernici, draga braćo i sestre!

Ceste nisu oduvijek bile tako dobre kao što su to danas. Dobro, ima ih još koje bismo mogli popraviti ili napraviti, ali uglavnom su lijepo uređene. Pogotovo u našim krajevima. No, naši stariji sigurno se sjećaju kakvi su nekada bili poljski putevi, makadam ili šljunčane ceste. Zamislite kako je tek bilo prije dvije tisuće godina u Isusovo doba tj. u doba Ivana Krstitelja ili pak proroka Izaije. Ceste su nekada bile takve kakve jesu, jednostavne, jednostavni zagaženi putevi. Modernije ceste počeli su graditi tek Rimljani, a ceste su se uređivale tek kada je kroz kraj trebao proći neki velikodostojnik. Važno je to spomenuti zbog proroštva koje smo čuli u današnjem evanđelju.

Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze. Što je hrapavo neka se izgladi, a što je krivudavo neka se ispravi. Zašto baš to piše? Jer je imao doći neki dostojanstvenik. Tj. ne neki, Izaija i Ivan naviještaju dolazak Mesije, spasitelja. Naviještaju Isusa Krista. Koji je na kraju i došao. Nažalost, staze nisu bile do kraja poravnate. Isus se rodio u nekoj špilji, pokušano je njegovo ubojstvo još kao novorođenčeta od kralja Heroda, bio je politički neprijatelj i na kraju je ubijen, razapet na križ. Da… ljudske staze očito nisu bile pripremljene i poravnate za dolazak Isusa Krista.

No, znamo isto tako da neke staze jesu bile spremne. Ljudi koji su slušali proroke i Ivana znali su da se nešto važno događa, da dolazi netko važan i spremali su svoja srca i savjesti za dolazak Spasitelja. Mnogi kojima je propovijedao krenuli su za Isusom, mnogi pred kojima je činio čudesa ili navješćivao kraljevstvo Božje. - Mnogi jesu shvatili. - To su ti koji su poravnali svoje staze, tj. spremili srca i savjesti. Koji su mogli razumjeti što to Isus navješćuje, kakvu ljubav i kakvu pravdu on želi na ovome i na onome svijetu koji dolazi. To su mogli razumjeti samo oni koji su to i živjeli. Mirne savjesti, izvršavajući dvije najvažnije zapovijedi. Ljubiti Boga i bližnjega. I kad je Isus krenuo govoriti o nečemu takvome, oni su znali o čemu Isus govori, razumjeli su koliko je jednostavno ono što Isus propovijeda.

Ali - bilo je onih koji nisu spremili staze i poravnali krivudavo. Nekima nije odgovaralo što to Isus propovijeda. Jer im je tresao položaje, govorio je kontra njihovog načina života, osjetili su se prozvanima. Oni tu nikako nisu mogli prihvatiti. A nisu mogli ni shvatiti jer nisu ni probali ljubiti. Da jesu, razumjeli bi o čemu se govori jer bi imali to divno iskustvo činjenja dobra iz ljubavi i zagovaranja pravde i pravednosti. Ti ljudi, koji nisu mogli shvatiti poruku, koji nisu spremili srca za dolazak Mesije, ti su ga ljudi na kraju i maknuli. Jer, njima nije ni odgovaralo da dolazi Mesija; farizejima i pismoznancima, pa i rimskoj upravi i židovskim poglavarima odgovaralo je stanje kakvo je i bilo. Oni su bili osigurani, nije im trebao i nisu ni željeli nikakav politički ili religijski potres. Da, propovijedali su Mesiju i čekali ga, ali činilo se da im je bolje da ne dolazi.

Zato je važno za nas da se spremimo za dolazak Mesije. Da ne bi prošao pokraj nas, a da ga ni ne primijetimo. Koja šteta bi to bila. A nekima, na žalost, prođe cijeli život da ne vide ljubavi, dobra, pravde pa onda ni Krista. Koja žalost. Koja šteta života.

No, mi smo ovdje. Imamo još nešto vremena pred sobom, imamo prilike i nadam se želje dočekati i susresti Krista.

Bog mi je svjedok koliko žudim za vama! I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za dan Kristov, puni ploda pravednosti.

Ovo nam danas poručuje poslanica Filipljanima. Opet nam praktični Pavao daje recepte, samo ih trebamo znati pročitati. Ljubav vaša neka sve više i više raste i budite puni ploda pravednosti za DAN KRISTOV! Ljubav vaša neka sve više i više raste i budite puni ploda pravednosti.

Za dan Kristov - to je to, dragi vjernici, to je dolazak Isusa Krista. Budite puni ljubavi i pravednosti da bi spremni dočekali Isusa Krista, da ga prepoznamo. A i on nas. Kršćani su se, trebali bi se danas, a i prepoznavat će se i u budućnosti - po ljubavi… to je nekada bila glavna razlika između kršćana i drugih ljudi. I ostali ljudi u počecima kršćanstva bi komentirali kad bi vidjeli kršćane: vidi kako se ljube! Pitam se po čemu se mi danas, mi imenom kršćani, razlikujemo od drugih ljudi? I razlikujemo li se uopće? To što smo danas ovdje u crkvi nije dovoljno. Potrebno je, ali nije dovoljno. Svatko može doći u crkvu… Ali gdje mu je ljubav?

Zato, ako su staze krivudave i hrapave, ako su nam kršćanski životi zahrđali, krivudavi i hrapavi, dragi vjernici, izravnajmo ih. Sada. Danas, sutra, do druge nedjelje, do Božića! Prepoznajmo Krista kada dođe, da ne bismo bili kao uljuljani Židovi, farizeji i pismoznanci ili Rimljani. Da, kada vidimo sav sjaj Božića, žaruljice, vatromete, glazbu, vičemo: evo Boga našega! Evo Boga među nama kršćanima - u našoj ljubavi. Da ljudi vide Boga među nama! I Izaija piše u nastavku današnjeg teksta: Glas nalaže: Viči! Rekoh, što da vičem? Na visoku se uspni goru, glasniče radosne vijesti, podigni snažno svoj glas, glasniče radosne vijesti, podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: Evo Boga vašega! Nemamo konkretnijeg načina za pokazati našega Boga nego sa svojom ljubavi prema braći i sestrama. Svojom ljubavi vičite evo Boga našega!


Ispis   E-mail