32. nedjelja kroz godinu

Doista, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.

Dragi vjernici, drage sestre i draga braćo!

Čuli smo danas u evanđelju kako su dva novčića veća vrijednost od svega bogatstva što ga imaju bogataši. Čudna je, ali i lijepa ta Isusova matematika. I prilično je jednostavna za shvatiti. Zapravo, današnjem evanđelju i ne treba puno tumačenja. Isus je događaj ispred hramske riznice jako lijepo objasnio. Prolaze bogataši, bacaju mnogo. Prolazi siromašna udovica i baca malo; dva novčića. Čini se razumljivo i ništa neobično. Onaj koji ima puno daje više, onaj koji imalo malo ili nema, daje manje.

Ali Isus, vidjevši to, morao je reagirati, morao je nešto reći. Isus ne želi da njegovi učenici ne vide vrijednost tog udovičina dara. Ako idemo ljudskom logikom, bogataš je dao više, veće bogatstvo je dao hramu nego udovica. No, Isus govori kako je udovica dala više nego bogataš. Okrenimo ovako, da nije spominjana vrijednost ili količina dara koji su dali bogataši i udovica. Pisalo bi nešto ovako: bogataši su dali dio svoga bogatstva, udovica je dala sve što je imala. Pitamo se sada, nakon ovako složene rečenice, tko je dao više? Onaj koji je dao dio bogatstva ili onaj koji je dao sve? Naravno, onaj koji je dao sve. Udovica je dala sve što je imala. I nije bitno koja je to količina novaca, ona je dala sve(!).

Prvo čitanje nismo danas čitali slučajno. Također je riječ o siromašnoj udovici koja proroku Iliji daje sve što je imala. Ostalo joj je brašna i ulja da pripremi posljednji obrok sebi i svome sinu te su poslije toga trebali umrijeti od gladi. No, Ilija od nje traži da od tog brašna i ulja zamijesi kruh za njega, da mu dade jesti, jer i on je bio gladan i žedan. Udovica je to i učinila za Božjega čovjeka. Sudbinu svojega života stavila je u Božje ruke. A vidimo na kraju čitanja da se brašno iz čupa nije potrošilo niti je iz vrča nestalo ulja. Zašto? Udovica je mogla biti sebična i ostaviti to malo brašna za sebe i za svojega sina. No, vidjela je čovjeka koji je isto tako gladan kao i ona i njen sin. Čovjeka koji je istovrijedan koliko i ona i njen sin. Već u starom zavjetu možemo vidjeti natruhe onoga što mi danas zovemo braća i sestre. Pa ne govorimo bez razloga da smo braća i sestre. To braća i sestre čine jedni za druge. Daju jedni drugima i dijele jedni s drugima kao da su rođena braća i sestre. Gdje bi nam bio kraj da svi tako funkcioniramo? Nešto nemaš, ima tvoj brat ili sestra, dobiješ. On nešto nema, ti imaš, dat ćeš bratu ili sestri. Zamislite kakav bi to lijepi svijet bio. Samo kad bi svi malo bolje slušali ono što nam radosna vijest govori.

Pa i sam Isus je na jednom mjestu u evanđelju pitao: Tko je majka moja, tko su braća moja? Nisu to samo oni koji su krvno s njime povezani. Nego kaže on, njegova majka i braća su svi oni koji VRŠE VOLJU OCA NJEGOVA, to su njegova majka i braća. A što je volja Očeva? Čuli smo prošle nedjelje. Jasnu poruku. Koje su dvije najveće zapovijedi? Ljubite Boga i ljubite bližnjega KAO SAMI SEBE! Sebi dajemo? Dajmo i drugima! Sebe čuvamo? Čuvajmo i druge! Na sebe pazimo? Pazimo i na druge! Zašto sam ja više vrijedan od onoga koji sjedi ili stoji kraj mene? Po čemu? Svi smo ista slika i prilika Božja. Jednakog početka, jednake vrijednosti, jednakog dostojanstva. Istina, imamo različite talente. Jedan može dobro trgovati, drugi može dobro šivati, treći je odličan u poljoprivredi, četvrti je odličan učitelj… Zašto smo u našim talentima različiti? Nije Bog dao različite talente da bi nas posvađao i da bi jedni imali više od drugih. Ne! Različiti su talenti upravo zato da bi shvatili da jedni bez drugih ne možemo.

Udovice su dale jako jako malo. Jedna je s Ilijom podijelila pecivo, možemo reći žemljicu, druga je u hramsku riznicu bacila dva novčića. Ali slušajmo Isusa, dale su najviše. Jer su se dale cijele. Sve što su imale. Vjerujte, i da su uskoro umrle od gladi, jer više ništa nisu imale zaslužile su ogromne plaće na nebesima. Ako ništa drugo, još dan danas ih spominjemo koliko su dobra učinile. Samo s jedno žemljom i s dva novčića. Mi bismo ljudskim očima rekli ništa, gotovo ništa, ali Isus nam je pokazao i rekao da to nije Božja mjera. Po Božjoj su mjeri dale više nego svi oni bogataši. Jer oni su davali od svojega viška. Ono što im ionako ne treba. One su dale od srca. I bilo sigurno im je bilo teško dati, ali one su se, dragi vjernici, odvojile od onoga što im je sutradan trebalo za život. Bogataš je imao vrlo vjerojatno novaca za još dva života. One su dale ono što im je trebalo za život već sutra. To je žrtva za druge. To je darivanje sebe.

Zamislite da su svi takvi. Da se sve to vrti u krug. Svi bi davali i svi bi primali. Jer kad bi svi tako radili nikada nitko ne bi NE imao. I zato se Bog pobrinuo da ona udovica iz prvog čitanja i njezin sin ne umru od gladi. Kaže pismo, brašna nije nestalo i ulje se iz vrča nije potrošilo. Netko se za tu udovicu i njenog sina pobrinuo. Bio je to Bog preko nekog drugog čovjeka. Ona se pobrinula za Božjeg proroka, Bog se pobrinuo preko neke druge osobe za tu udovicu. Tako funkcionira Kraljevstvo nebesko. Sami ga gradimo. Piše na nekoliko mjesta Izgrađujte kraljevstvo Božje na zemlji… Ne piše to tek tako, bez veze. A kako da ga gradimo? Već se nekoliko nedjelja ponavlja ta poruka. Ljubavlju. Ljubite jedni druge. Iz ljubavi ne može proizlaziti ništa loše. Tko ljubi samo dobro čini! A po plodovima raspoznajemo dobrotu. Niti se s trnja bere grožđe, niti s bodljike smokva. Po plodovima se stabla raspoznaju. Tako i Božji čovjek, po ljubavi se raspoznajemo. Amen.


Ispis   E-mail