4. nedjelja kroz godinu

Drage sestre i draga braćo,

nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju. Možda se čini da i nemamo previše zajedničkih točaka s Isusom u ono vrijeme i u onoj društvenoj situaciji u kojoj je to izgovorio. Ali, itekako se možemo poistovjetiti s tom situacijom i s njegovim riječima. Naime, Isus govori kako je teško biti prorok u svojem zavičaju. Mi nismo Isus, ne činimo čuda u smislu u kojem ih je Isus činio. Ali mi svjedočimo i mi smo pozvani biti proroci i u krštenju smo postali dio Kristove proročke službe. Dakle, naviještati i živjeti evanđelje. I pozvani smo na izgradnju Kraljevstva Božjega već na ovome svijetu. O tome kako izgrađujemo i radimo na Kraljevstvu nebeskom na Zemlji puno smo pričali i razmišljali u vremenu došašća. Sjetimo se samo ljubavi na koju su nas pozivala čitanja kroz cijeli advent.

Upravo zbog toga se možemo poistovjetiti s Isusovom situacijom i atmosferom u Njegovom kraju. Naime, Isus je osjećao da će mu biti poteškoća propovijedati među njegovima, među poznanicima… Zato i u evanđelju piše „Nije li ovo sin Josipov?“. Ljudi su Isusa poznavali, znali su iz kakve je obitelji, što mu obitelj radi, kakav je Isus bio kao mali, što je radio… i sad najednom Isus propovijeda i živi nešto što se počelo kositi s njihovim razumijevanjem filozofije života i religije. Kako jedan čovjek, kojega oni poznaju od malena, može tako govoriti? Oni nisu znali tko je Isus; oni su vidjeli i promatrali ga onako kako i svu drugu djecu, mlade i svoje susjede. Nisu razumjeli da dolazi i da se događa nešto novo.

U istoj smo opasnosti i mi danas. Možda ne u opasnosti, ali zasigurno u nezahvalnoj situaciji i atmosferi. Ako želimo biti bolji, naviještati tu radosnu vijest, biti prorok, graditi kraljevstvo Božje na zemlji, možemo - i najčešće nailazimo upravo na takve prepreke. Može se dogoditi situacija i vjerojatno zbog toga imamo neki strah ili tremu od biti kršćanin u svojem okruženju i društvu upravo zbog te misli; Tko je on da govori tako nešto? Tko je ona da govori tako nešto? Pa ona je samo jedna od nas, moja susjeda, kolega s posla, ili nešto izravnije; što se sad on pravi pametan, mudar ili pobožan, a isti je kao i mi svi, iz istog sela, slične sudbine, sličnog obrazovanja i ništa važniji od svih nas. Odakle mu pravo ili hrabrosti da bude bolji, da se smatra boljim kršćaninom ili da uopće želi biti bolji kada svi mi znamo da je samo jedan od nas?

Ne znam jesam li uspio približiti problematiku koja se odvijala i u Isusovoj situaciji, no želim reći da zbog takvih komentara ili takvih strahova možemo, nažalost, odmah u početku odustati od toga da budemo proroci u svojoj okolini i u svojemu društvu. A mi, vjernici, upravo smo u svojoj okolini pozvani biti svjedoci, proroci i navjestitelji toga toliko željenog i očekivanog kraljevstva. Bez našeg zalaganja teško da ćemo ga okusiti. I tu postoji opasnost nekakvog začaranog kruga. Svi želimo i vjerujemo u isto, a jedni druge sputavamo da na tome radimo. Šteta da često kršćani sami sebi budu najveća prepreka u tome da budu pravi kršćani.

No, zato nam današnja riječ daje izvrsna ohrabrenja da se unatoč svemu tome ne obeshrabrimo i da bez obzira na sve držimo svoje principe i koliko god bili svjesni svoje slabosti i grješnosti i koliko god ona velika bila uvijek možemo, smijemo i trebamo biti navjestitelji onoga u što vjerujemo i što na kraju krajeva želimo.

Jer, s druge strane, znači li to da liječnik koji je prehlađen ne može ili ne zna liječiti prehladu?! Naravno da zna.

Isto tako i kršćanin, svjestan svoje grješnosti i slabosti može raditi na izgradnji kraljevstva Božjega na ovome svijetu. Nismo mi mjera oproštenja, milosrđa ili osude. Samo je jedan Sudac koji želi da se svi njemu vrate i da rade na izgradnji kraljevstva nebeskoga i koji svakoga dana svakome daje novu priliku. Zato, dragi vjernici, nemojmo sami sebi oduzimati prilike da budemo proroci i navjestitelji radosne vijesti.

A koje su to riječi ohrabrenja koje smo spomenuli za držanje principa, sigurnosti, u kojoj god sredini i atmosferi se našli?

Čuli smo: Ne dršći pred njima, postavljam te kao grad utvrđeni, stup željezni, zidinu brončan, budi mi hrid, utvrda i stijena. Vidimo slike sigurnosti, čvrstoće i najvažnije – postojanosti.

Postojani kršćani, usudim se reći, bit će i jesu jedini koji naviještaju radosnu vijest. Zato, ne dršćimo pred drugima jer grad smo utvrđeni, stup željezni, zid brončan. Osjećate li se tako kao kršćani? Stabilno, jako, utemeljeno?! Ako da, to je savršen početak.

Braćo i sestre, budimo hrabri u svjedočenju i nemojmo jedni druge obeshrabrivati da bude bolji čovjek i svjedok evanđelja. Ako Bog svaki dan može davati ljudima novu priliku, tko smo mi da je ne dajemo? Amen.


Ispis   E-mail