1. KORIZMENA NEDJELJA

Draga braćo i sestre!

Današnja nam čitanja stavljaju pred nas ozbiljnu situaciju kada Sotona iskušava samoga Boga. Gospodina Isusa Krista. Riječ ili naslov Gospodin u Pavlovoj poslanici Rimljanima podrazumijeva Isusa Krista, dok se u starome zavjetu riječju Gospodin oslovljavao Bog, umjesto imena Jahve koje je držano toliko svetim da se ne smije ni izgovarati. Dakle, Sotona iskušava Gospodina Isusa, Boga.

Povlačeći paralele možemo vidjeti kako se i s Isusom događa slična stvar koja se događala izabranom narodu u njegovoj povijesti. Sotona je već ranije iskušavao izabrani narod, a danas iskušava Isusa, možemo reći kao sliku nas, izabranog naroda. Isus, dakle, u kušnjama ponovo proživljava kušnje Izraelskog naroda za vrijeme izlaska iz ropstva. Isto mjesto – pustinja, i simbolika broja četrdeset (narod 40 godina u pustinji, Isus 40 dana u pustinji).

Sotonu danas gledamo kao izvrsnog poznavatelja riječi Božje, pisma staroga zavjeta, jer slušamo kako Sotona citira sveto pismo ne bi li prevario Isusa. No, Isus, znajući to odgovara Sotoni na isti način, upravo Svetim pismom. I danas postoji ta opasnost, da se Sveto Pismo tumači onako kako kome odgovara. Korištenje Biblijom i danas može biti sotonski čin kao što je to i danas u evanđelju ako se tumačenje riječi Božje i Svetoga pisma ne odvija u Božjem milosrđu i sa spoznajom da je Bog dobar, da je Bog ljubav i da Bog ne želi da itko od ljudi propadne. Sotona je pokušao to upravo danas učiniti, ali Isus najbolje zna tko je Bog, tko je autor Svetoga pisma i zašto je svaki pojedini redak i rečenica upisan u Sveto pismo. Zato Sotona s Isusom naravno i nije uspio. I danas, među nama i u našem suvremenom svijetu, postoji opasnost upravo takvog čitanja i tumačenja Svetoga pisma. Zato trebamo biti vrlo oprezni. Današnje nam je evanđelje dokaz da napasnik, Sotona, može pokušati djelovati i preko najsvetijih stvari, a to je danas upravo Sveto pismo.

Isusove tri današnje kušnje možemo predstaviti i kao tri kušnje današnjeg vjernika. Prva kušnja da kamen pretvori u kruh govori nam o načinu razmišljanja ljudi koji smatraju da se svi problemi mogu riješiti materijalnim dobrima. Ako imaš hrane, dobro je, više ti ništa ne treba. No, Isus dobro zna da čovjek nije samo tijelo kojemu treba jesti i piti. Zato i kaže: ne živi čovjek samo o kruhu. Čovjek je i duša kojoj treba Bog, koja se hrani u Bogu i kojoj materijalna hrana nije potrebna. Zato čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o Božjoj riječi. Jer, na kraju krajeva, ne spašava kruh čovjeka od smrti, muke ili nesreće. Onaj koji ima stalno obilja za jelo ili piće ili bilo čega u materijalnom smislu, ne znači da neće umrijeti, da neće biti žalostan ili da neće imati muke u životu. Druga kušnja je vlast nad svijetom. I danas smo svjedoci da mnogi žele vlast i da se hrane vlašću. No, Isus objašnjava kako vlast i moć nisu te koje spašavaju, već upravo suprotno, pritješnjuju i opterećuju. Ljudi na vlasti često žele još vlasti i nikako je ne žele izgubiti. Bog je jedini koji ima vlast, a čovjek je onaj koji surađuje s Bogom u toj vlasti. Sva vlast izvire iz Boga i pripada Bogu. Kada bi je tako razumijevali mnogi bi se problemi svijeta riješili ili uopće ne bi postojali. Nije onaj koji je na vlasti Bog, nego onaj na vlasti dobiva tu vlast. Vlast nije njegova, nego pripada jedino Bogu. Treća pak je kušnja, povezana s drugom, iako tako na prvu ne izgleda, i ona najozbiljnija. Misliti da imamo prevlast nad Bogom. To je jedna od najvećih grešaka koje možemo učiniti. Baci se s hrama, a Bog bi te trebao spasiti. To je opasna misao. Bog ništa ne bi trebao i ne možemo se igrati s time da ga iskušavamo na takve načine. S takvom kušnjom bi apsolutno preuzeli vlast nad Bogom. Ja ću se igrati, bacati s hrama, a on će me spašavati, jer bi on to trebao učiniti. Kao da ljudski čin i kušnja čovjeka prema Bogu obvezuje Boga da čini nešto. To je nemoguće. Ne spašava nas Bog jer mi to želimo i njemu zapovijedamo. Već upravo suprotno, jer Bog to želi.

Inače neobično, ali danas se poklopilo tako jer možemo slobodno reći da je smisao evanđelja sadržan upravo u prvome, starozavjetnome, čitanju. Sve je Božje i sve pripada Bogu. Jer Knjiga Ponovljenog zakona piše: Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.’ Stavi ih pred Gospodina, Boga svoga, i pred Gospodinom, Bogom svojim, duboko se nakloni.« On nas je oslobodio našega ropstva, on nas i danas oslobađa našega ropstva pa i sada u korizmi kada se sami želimo riješiti nekog našeg ropstva, on nam je dao ovu zemlju i sve što je na njoj njemu pripada. I mi sami njemu pripadamo. I zato nas ova korizma uči, kao što je izabrani narod bio iskušavan u pustinji četrdeset godina, kao što je Krist bio iskušavan četrdeset dana, i mi ćemo biti iskušavani i u ovih četrdeset dana korizme, ali i kroz cijeli život - posebno kroz tri već spomenute kušnje. Nisu materijalno, moć i vlast nad Bogom ono čemu služi naš život. Tome nas korizma uči. Život na zemlji težnja je života s Bogom. Draga braćo i sestre, nije tajna - život je križ! Križ kojega je lijepo nositi. Dok je s Bogom, lijepo ga je nositi, lijepo je živjeti i znati da imamo ljubav među sobom. Lijepo je živjeti sa spoznajom da imamo Boga među sobom. Amen.


Ispis   E-mail