4. nedjelja kroz godinu

05.02.2019

Drage sestre i draga braćo, nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju. Možda se čini da i nemamo previše zajedničkih točaka s Isusom u ono vrijeme i u onoj društvenoj situaciji u kojoj je to izgovorio. Ali, itekako se možemo poistovjetiti s tom situacijom i s njegovim riječima. Naime, Isus govori kako je teško biti prorok u svojem zavičaju. Mi nismo Isus, ne činimo čuda u smislu u kojem ih je Isus činio. Ali mi svjedočimo i mi smo pozvani biti proroci i u krštenju smo postali dio Kristove proročke službe. Dakle, naviještati i živjeti evanđelje. I pozvani smo na izgradnju Kraljevstva Božjega već na ovome svijetu. O tome kako izgrađujemo i radimo na Kraljevstvu nebeskom na Zemlji puno smo pričali i razmišljali u vremenu došašća. Sjetimo se samo ljubavi na koju su nas pozivala čitanja kroz cijeli advent. Upravo zbog toga se možemo poistovjetiti s Isusovom situacijom i atmosferom u Njegovom kraju. Naime, Isus je osjećao da će mu biti poteškoća propovijedati među njegovima, među poznanicima… Zato i u evanđelju piše „Nije li ovo sin Josipov?“. Ljudi su Isusa poznavali, znali su iz kakve je obitelji, što mu obitelj radi, kakav je Isus bio kao mali, što je radio… i sad najednom Isus propovijeda i živi nešto što se počelo kositi s njihovim razumijevanjem filozofije života i religije. Kako jedan čovjek, kojega oni poznaju od malena, može tako govoriti? Oni nisu znali tko je Isus; oni su vidjeli i promatrali ga onako kako i svu drugu djecu, mlade i svoje susjede... Opširnije