Rimokatolička župa Presvetog Trojstva Nedelišće

Image
Rimokatolička župa Presvetog Trojstva Nedelišće nalazi se u Varaždinskoj biskupiji, a dio je Gornjomeđimurskog dekanata. Župa je smještena u središnjem nizinskom dijelu Međimurske županije na prometnici između dva grada sjeverozapadne Hrvatske, Varaždina i Čakovca. Naselja koja pripadaju župi su: Nedelišće, Pušćine, Dunjkovec, Pretetinec i Slakovec.
Prema popisu stanovništva 2011. godine općina Nedelišće ima 11975 stanovnika. No, sama župa Nedelišće, prema tom popisu, ima 7682 stanovnika, jer ostala naselja (Gornji Kuršanec, Macinec, Trnovec, Gornji Hrašćan, Črečan i Parag) koja obuhvaća općina teritorijalno spadaju u župu Macinec (Macinec, Trnovec, Gornji Hrašćan, Črečan i Parag) i u župu Novo Selo na Dravi (Gornji Kuršanec). Od 7639 stanovnika njih oko 7000 su vjernici naše župe. Ostali su drukčije deklarirali svoju vjeroispovijest.
Image

Kratka povijest župe i župne crkve

Najstariji dokument u kojem se spominje Nedelišće potječe iz 1226. godine. Dokument se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, a to je darovnica kojom kralj Bela IV daruje veliko imanje nekom magistru Mihajlu. Župa Nedelišće se spominje u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine kao Ecclesia sancte Trinitatis (Crkva svete Trojice). Budući da se svetkovina Presvetog Trojstva uvijek slavi nedjelju nakon Duhova, od tuda (valjda) i ime Nedelišće koje potječe od dana nedjelje (ne delati – nedelišće) , dana Gospodnjeg kada se ne dela (ne radi).
Prema nekim navodima, smatra se da je današnja crkva sagrađena oko 1460. godine na mjestu gdje je prije bila stara drvena crkva. Od tog vremena datira gotičko svetište crkve na koje je u 17. stoljeću dograđena današnja lađa crkve i toranj u baroknom stilu. U svetištu se nalazi najvrjedniji detalj u župnoj crkvi: kustodija visoka 6m, majstorsko djelo nepoznatog kasnogotičkog kamenorezbara iz 16. stoljeća. U 18. stoljeću crkva dobiva dva pokrajnja oltara svetog Antuna Padovanskog i svetoga Vida, sakristiju, a nedaleko se gradi i barokna župna kuća. Oltar Gospe Lurdske dograđen je 1883. godine, a vrijednost mu je u tome što je to prvi i najstariji kip Gospe Lurdske u Hrvatskoj. U 1912. godini crkva je potpuno renovirana, dobila je vitraje (umjetnički oslikane prozore) koje je oslikao i postavio Josef Palka iz Budimpešte, te oltar sveta Tri Kralja. Iz te godine i potječe slika Posljednje večere koja se nalazi na luku između svetišta i lađe.
Župa je rasla brojem stanovništva, te su bile potrebne neke podjele. Tako je iz župe Nedelišće 1789. godine izdvojeno mjesto Macinec koje zajedno s naseljima Črečan, Trnovec i Gornji Hraščan od 1818. godine čini samostalnu župu Macinec. Naselja Kuršanec, Gornji Kuršanec i Totovec su 1973. godine pripojena župi Novo Selo na Dravi. A 1989. godine se izdvaja iz župe mjesto Strahoninec koje zajedno s naseljem Savska Ves čini također samostalnu župu. Tako su iz župe Nedelišće nastale dvije nove župe: župa Macinec (1818.) i župa Strahoninec (1989.).
Glavna župna proštenja su: Presveto Trojstvo (nedjelja nakon svetkovine Duhova) i Gospa Lurdska (11. veljače)

Župne filijale

Image

Dunjkovec – kapela svetog Josipa radnika

Godine 1973. selo Dunjkovec, koje je tada brojilo 160 domaćinstava, za­počelo je gradnju kapele. Osnovan je obor za gradnju, kojeg su činili slije­deći članovi: 1. Andrija Trnovčanec, 2. Eva Cimerman, 3. Stjepan Marciuš i 4. Josip Kovačić. Istovremeno je osnovan i Nadzorni odbor, kojeg također čine mještani Dunjkovca: 1. Stjepan Trnovčanec, 2. Stjepan Hrustek i 3. Ivan Sutnjak. Građevinsku dozvolu, nacrt i ostale potrebne dokumente oko gradnje kapele pribavio je mještanin Franjo Cimerman, koji je bio glavni inicijator gradnje kapele. Sagrađena je 1973/4. dobro­voljnim prilozima i radom cijeloga sela Dunjkovec i posebnim zalaganjem obitelji Cimerman i Trnovčanec. Temelji su od betona, a zidovi od montaž­ne cigle. Krovište je od jelovine, pokriveno crijepom. Veličina je kapele 12x6x5 m. Ima sakristiju. Nije išlo lako ali upornost i vjera u Boga donijeli su plodove. Kupljeno je gradilište od Rudolfa Novaka i Katarine iz Dunjkovca uz tada veoma povoljnu cijenu od 450.000 dinara. Budući daje među mještanima prevladavalo uvjerenje da je gradnja ovakovog objekta »neostvareni san«, sedam domaćinstava je sakupilo novac za gradilište i započelo grad­nju. Kad su temelji bili gotovi, gotovo svi mještani odazvali su se akciji sa­kupljanja dobrovoljnih priloga. Potrebno je napomenuti da je bilo mnogo poteškoća oko prikupljanja, jer se nije smjelo ići po kućama. Knjigu blagaj­ne vodila je Rozina Goričanec, a poslije je nastavila Jelena Cimerman. Na dan posvećenja crkve Sv. Josipa radnika, 13. listopada 1974. u pri­godnom govoru Jelena Cimerman je među ostalim rekla: »Dobro došli preuzvišeni gospodine Biskupe, prečasna gospodo svećenici, draga braćo i ses­tre i svi prisutni! Preko našeg gospodina župnika Karla Bubanića pribavljen je nacrt i podnijeta je molba za građevinsku dozvolu, koju su nam nadležni organi Općinske skupštine Čakovec za kratko vrijeme pozitivno riješili, na čemu im se ovom prilikom posebno zahvaljujemo. Isto tako se zahvaljuje­mo i duhovnim vlastima Zagrebačke nadbiskupije, koji su dali suglasnost za ovu gradnju. Darovano je ukupno oko 16 milijuna starih dinara, od čega na darovatelje izvana otpada oko 10 posto. Kada bi se ovom iznosu pribrojila i vrijednost besplatne radne snage, proizlazi da nas ova kapela sa svim uređajima i instalacijama košta oko 25 milijuna st. din. Prazna kapela ne može biti funkcionalna, zato smo nabavili novo zvo­no, težine 118 kg, a postolje za njega su izradili i montirali stručnjaci iz Za­greba, tako da nas je s troškovima prijevoza i ugradnje stajalo 1,500.000 st. d. Kip sv. Josipa i MB Marije Pomoćnice, svaki kip košta 437.000 st. d. Tu moram istaknuti da je vrijednost kipa Sv. Josipa platila Katarina Bendelja iz Zagreba, na čemu joj posebno hvala.« Pojedine obitelji ili pojedinci iz našeg sela, također su samostalno     finan­cirali nabavku izvjesnih predmeta ili izvođenje nekih radova. Tako na pri­mjer: vrijednost spomen ploče od 171.000 st. d., platila je jedna obitelj. Dru­ga je obitelj o svom trošku nabavila stakla za sve prozore i vrata u vrijednos­ti od 260.000 st. din. Jedna osoba kupila je luster u vrijednosti od 140.000 st. d. Ostala oprema kapele i sakristije plaćena je iz prikupljenih dobrovoljnih priloga (zabilježila Jelena Treska, r. Cimerman). Požrtvovnim radom domaćih obrtnika i zanatlija sagrađen je Božji dom, ponos sela Dunjkovca. Zahvaljujući dobrovoljnim prilozima svih mještana Dunjkovca izgradnja je brzo napredovala i već iduće godine 1974. bila je privedena kraju. Svojim prilogom, kao bivši mještani Dunjkovca pomogli su: Katarina Bendelja koja je tada živjela u Zagrebu i Juraj Marciuš sa bo­ravkom u Osijeku. Ovo selo - pretežno radničkim stanovništvom - odlu­čilo je ovaj svoj sveti hram posvetiti Sv. Josipu radniku. Vlč. g. Leonard Logožar nabavio je kipove Sv. Josipa i Sv. Marije Pomoćnice, slike Križnog puta i još ostali crkveni inventar, na čemu su mu mještani sela veoma za­hvalni. Tim više smo mu zahvalni jer tada više nije bio kapelan u našoj župi. Bilo je još mnogo detalja koje su mještani poklanjali: zlatni lančić s kri­žem na kipu Majke Božje, luster u sredini crkve, tepih kod oltara, raspelo, koji danas krase našu kapelu. 13. listopada 1974. bio je najradosniji dan za Dunjkovec. Toga dana prvi puta u ovoj kapeli Sv. Josipa radnika služena je Sv. Misa za sve dobro­činitelje. Kapelu je posvetio preuzvišeni gospodin biskup dr. Josip Salač i predvodio koncelebriranu Sv. Misu s više svećenika. Od 1974 - 1992. u kapeli je učinjeno slijedeće: elektrificirano je zvono, uveden vodovod, nabavljene električne orgulje, napravljena ograda oko ka­pele, uveden razglas itd. Izgradnjom crkve u Dunjkovcu osjetno je povećan broj polaznika Svetoj misi. Lijepo je svećeniku promatrati vjernike Dunj­kovca i Pretetinca - kako svojim prisustvom svake nedjelje, ispune crkvu. Kapela je posvećena sv. Josipu Radniku. U kapeli se nalazi: drveni oltar prema narodu, kip sv. Josipa Radnika (terakota), kip Kraljice kršćana (terakota), slike: sv. Terezije, sv. Nikole Tavelića, 14 postaja Križnoga puta. Tu je i prazan kor; ima klupe za narod. U tornju je zvono, teško 80 kg, elektrificirano, nabavljeno u Zagrebu 1974. U sakristiji su: pisaći stol za knjige, drveni ormar za crkveno ruho, vje­šalica, obična stolica, sat kopčalica za zvono i električno brojilo s osigurači­ma. Misno ruho u vlasništvu kapele: amikt, alba, cingulum, roketa, korporal, purifikatorij, rupčić lavabo, od boromejki 2 bijele, po jedna crvena, zelena, lju­bičasta. Kapela ima: pozlaćeni kalež s patenom, misal, Nedjeljna čitanja.

Pretetinec - kapele Presvetog Trojstva i sv. Florijana

 

 

Puščine – kapela Uznesenja Marijina na nebo

Puščine su kao mjesto najveća filijala u župi Nedelišće, a mjesto je smješteno na glavnoj cesti između Varaždina i Čakovca (prije samog Nedelišća ako se ide iz Vraždina). U tome mjestu nalaze se dvije kapele: kapela sv. Križa i kapela Uznesenja Marijina na nebo.

  Kapela sv. Križa podignuta je u drugoj polovici 19. stoljeća. Ograda oko kapele je podignuta 1959. godine, a 2005. je obnovljena izvana i iznutra. Budući da je ta kapela premalena za vjernike u Puščinama (njih 1/3 stane u nju), prišlo se izgradnji nove, veće kapele koja je posvećena Uznesenju Marijinu na nebo. 
   Prvi pokretač pitanja gradnje nove kapele je vlč. Franjo Talan koji 1978. godine najprije traži od Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu upute za proširenje kapele sv. Križa. No, proširenje nije dozvoljeno od Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Vlč. Marijan Mihoković traži 1990. godine od Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Puščinama dodjelu zemljišta za lokaciju nove kapele i ubrzo dobiva pozitivan odgovor. Novi župnik Pavao Markač počinje s gradnjom kapele 1992. godine. Blagoslov kamena temeljca je obavio 20. rujna 1992. god. biskup Juraj Jezerinac, a blagoslov nove kapele je bio 24. srpnja 1994. god. po rukama uzoritog kardinala Franje Kuharića. Kapela je dimenzija 22,5x11,5x28m.

Slakovec – kapela sv. Križa i sv. Florijana

Na mjestu gdje je bio postavljen križ, a uz kojeg je rasla lipa, godine sagrađena je kapelica koja zajedno sa lipom i danas postoji doprinosom mještana 1908. Postavljen je novi križ koji zajedno sa kapelom i lipom svjedoče povijest Hrvata u nas. Zidana je ciglom, pokrivena cri­jepom. Duga je 6 m, široka 3, visoka 12. Ima toranj i u njemu zvono, teško 100 kg. 1975. kapela je obnovljena i ograđena željeznom ogradom. Oltar je od kamena, iznad njega veliki križ. Na zidovima visi nekoliko slika. U kape­li je harmonij 1975. u dobrom stanju. Veoma malo mjesto koje tih godina ne broji ni pedesetak  kuća (obitelji) naručuje u Budimpešti lijevanje zvona teškog 125 kilogrami koje je postavljeno 1921. godine. Kapelski odbor čine tri člana koji se brinu o kapelici, te 1966. obnavljaju kapelu u Slakovcu, dobrovoljnim radom. Zaslugom župnika vlč. Marijana Skomerža od g. 1986. Svete mise služe se svake nedjelje. S obzirom na bogat vjerski život, Slakovčani iniciraju dogradnju svoje kapele. Osnovan je kapelski odbor od 12 članova. Godine 1990. pristupa se dogradnji kapelice. Složni i požrtvovni ljudi Slakovca već 19. travnja 1990. postavljaju temelje za proširenje kapele, koje blagoslivlja velečasni Antun Kovač, svećenik u mirovini (domaći sin). Dobrovoljnim radom, darovateljima iz samog mjesta kao i iz inozem­stva (od domaćih inozemaca), te darovatelja iz okolnih mjesta završen je po­pravak stare kapele i dogradnja novog dijela crkve. Pribavljena je sva po­trebna dokumentacija te odobrenja crkvenih i državnih vlasti (Zavod za zaštitu spomenika kulture - Zagreb). Arhitekt gospodin Tibor Horvat dao je dušu dograđenoj kapelici. Slakovčani s ponosom svakome pokazuju svo­ju dograđenu crkvu. Krasotica crkva najprepoznatljiviji je znak Slakovca. Najviše su se žrtvovale obitelji Ivana Senčara i Stjepana Horvata. Dakako i mnogi drugi, zapravo cijelo mjesto! Dana 23. rujna 1990. svečani, nezaboravan trenutak: blagoslov, posveće­nje kapele u Slakovcu, koje je lijepo obavio msgr. Ivan Vragović, arhiđakon Međimurja, uz brojne svećenike i mnoštvo naroda te predstavnika vlasti. Župnik Marijan Mihoković puno je doprinio ovom radosnom događaju. No, Slakovčani ne miruju, već su g. 1991. (srpanj) elektrificirali zvono, koje svojim milim glasom zove vjernike na molitvu i nedjeljnu Sv. misu.  Kapela ima kalež i misno ruho, za Mise, koja se ovdje slavi više puta u godini.